• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon

Blog post

Ekstrakt


Sjetim se da sam nedavno trkeljao o slobodi, prevrtim u glavi film od posljednja dva dana, pogledam tu jednu jedinu fotografiju koju imam od prošle noći i shvatim da mogu bit slobodan kad god poželim, u inat svima koji mi nameću formu, te pisati o čemu poželim, na način na koji poželim. Iako je vikend bio buran, već sam odlučio kako neću pisati nikakav tekst. To se, eto, promijenilo. Sloboda.


U zadnje vrijeme imam osjećaj da su tekstovi koje pišem sve više reporterskog karaktera, jer se, valjda iz poštovanja prema onima o kojima pišem trudim što kvalitetnije predstaviti njih same i glazbu koju puštaju. Ovaj put sam to odlučio zajebat i skroz se posvetit nama. Vama koji čitate, plešete, partijate i radite pizdarije, te sebi samom.

Ovo je trebao biti tekst o dva DJ-a. Oni su Mimi i Labud. Već tu je nastao problem. Koji naslov staviti? Ako napišem u naslovu "Mimi i Labud", izbacivat će me Google na dječjim pričama uz "Vuka i sedam kozlića" ili uz "Tri praščića". Ili uz onu curicu u čijoj se priči dogode tri stvari - premalo, previše i taman. Ne mogu se sjetit kako se zove. Nije Dašenka.

Obzirom da se vrtim oko ova dva lika, posudio sam za naslov ime njihovog crewa i sad ću tu utrpat svu silu stvari, pa će to biti ekstrakt ovog vikenda.

Možda je Vlada, možda su Srbi

Ovaj vikend je cijeli saboterski. Hrpa interesantnih evenata u gradu trudi se sabotirati jedan drugoga. Nije baš svaki petak ponuda klubskih događanja na ovako visokom nivou. Imogen, Tanzen, Wiggle, sigurno i još nešto.

Kupio sam karte za Imogen prije najave za Tanzen. Da sam znao za oba eventa, sigurno bih imao dilemu. Ovako dileme nije bilo. Wiggle sam odbacio, jer sam ih slušao gomilu puta. O tom ću argumentu malo kasnije. Doduše, nije mi se sviđala lokacija na kojoj se odvija Imogenov disco party. Za moj ukus previše shiny, u potpunosti legalan biznis, prodaju vodku na flaše.

Ja sam više tip za mračna mjesta gdje konobari ne sakupljaju čaše i flaše i gdje se ne dopunjuje WC papir. Nekad ga ni na početku večeri nema. Nekad ni WC nije u istoj zgradi gdje je party.

D.I.S.C.O.

I tako smo se Ona i ja u petak oko pola noći otputili pravac Matis (kod Lisinskog) gdje nam je špica trebao biti Darshan Jesrani kojem su društvo radili domaćini Antonio Zuza i Ilija Rudman. Darshan Jesrani nastupa kao solo DJ. Zajedno sa Morgan Geistom, kad nastupaju zajedno, čini projekt Metro Area.

Darshan bi trebao pičiti neki pravi disko i to bi trebala biti dobra zabava. Prvi je svirao Zuza. On ima odličan izbor ploča, a njegova publika je često kao i publika Beatlesa. Vrište i padaju u trans. Ja sam malo prestar za ta sranja, ali nemam niš protiv da mladi to rade. Podržao bi ih sa više entuzijazma kad bi cure bacale grudnjake. Uglavnom, ta njegova mjuza je uvijek dobra i dobro se od nje đuska.

Polako sam se uđuskavao. Bilo je tamo puno poznatih, a meni je u glavi bilo samo to kako me prostor i atmosfera podsjećaju na školske čajanke, a to je tak bezazleno i neiskvareno. Onda sam skužio da je to event koji je "in". Zakaj? Zato jer tamo ima techno DJ-a, jazzera u motorhead majici, non-techno DJ-a, pa i M&M plesačice s kojima rado dijelim floor u mraku podruma u Tkalči. Još sam se jednom pitao da li mi je ovdje mjesto. Što je pod bio ljepljiviji to mi je bilo lakše. Kad je nestalo papira za ruke u WC-u, već sam bio skroz opušten. Cijelo je vrijeme bilo previše svjetla.

Svjetlo na partiju omogućava svima da te vide. Isto tako omogućava tebi da vidiš druge. A nas partijanere pali to da se ne vidimo previše ili barem ne detaljno. Ne volimo se gledat pod jakim osvjetljenjem. Srećom, glazba mi nije ostavila puno prostora za razmišljanje. Nakon Zuze, pult je preuzeo headliner Jesrani i odvrtio nam dva sata odlične glazbe koja je u osnovi bila disco/house, a vrlo dozirano je odlazila u funk. Srećom groove je bio konstantan. Glazba se puštala s ploča. Dobro smo se isplesali na Jesranija, nakon kojeg je pult preuzeo Ilija Rudman.

I ja sam video Tita Maršala

Kad je Ilija Rudman krenuo uzimati pult u svoje ruke, tada sam ja video Profesora M. prvi put. Čini mi se da je Rudman već pripremao završnicu večeri, jer je prilično usporio i lagano smo se zibali kad mi je M. počeo bacati mamce. On je sugerirao da bi trebali otići na Wiggle, jer će nas to odvesti u drugu dimenziju. Iako on nije fizičar po struci, nekako sam vjerovao u tu njegovu izjavu.

Kako smo svi mi vrlo predani svojim strastima, nije nas dugo trebao nagovarati. Njegove dvije pratilje i on, te moje tri pratilje i ja smo se nekako nagurali u auto i uputili u nekoliko minuta udaljeni Boogaloo. Morao sam biti detaljan po pitanju pratilja, jer smo nas dvojica na sigurnom putu prema srednjim godinama i moramo hraniti svoj ego i praviti se većim frajerima nego što stvarno jesmo.

Da rezimiram za svaki slučaj, dakle nas dvojica i pet cura, koje su doduše isto na putu za srednje godine, počeli smo se iskrcavati ispred ulaza u Boogaloo, dok su nas neki u čudu gledali i pitali se - otkud toliki izlazite.

Njegove su pratilje Srpkinje i začas je krenulo. E jesi nas bre naguro, samo što se nismo podavili. Jesam ti rekla da će nas Ustaše pobit ovde. Trebo sam vas u gepek strpat, kako i ide sa Srbima, odgovorio sam im. Taj naš mali igrokaz je najbolji mentalni flaster koji sam usred Zagreba mogao dobiti. Ako se nas nekoliko prosječnih Hrvata i Srba može ovako opušteno zajebavat sa ovim temama, onda ima neke šanse da se jednom stvari i u narodu krenu na bolje.

Ja mislim da je bilo negdje oko četiri ujutro kad smo tamo došli. Propustili smo Eddie Richardsa, a kad smo došli svirali su Terry Francis b2b Nathan Coles i tako je bilo do kraja. Ona je samo zaključila - meni su Wiggle boys bili prvi izbor ali nisam niš govorila. Dobro, a kaj je falilo disku? Ništa, al njoj je baš ovo đir. I ne znam otkud ti to Wiggle boys. To je Wiggle, nema nikakvih boys. Kak ne, pa oni su dečki.

Subota je ujutro, nešto iza četiri sata. Počevši od tog trena, pa sve do jutrošnjeg dolaska kući dao sam si slobodu da malo otupim. Možda ta ideja sa tri pratilje i nije najbolja na svijetu. Tri protiv jednoga. I dvije Srpkinje.

Fokusirao sam se na floor i uštekao. Već sam pisao o tome kako je na malom flooru Boogalooa. Tamo je ekipa u prosjeku zagazila u dvadesete i imaju sedamdeset i tri put više energije i noge im se četiri puta brže pletu od mojih. Tamo mi treba sva koncentracija da izdržim trku. Prošlo je pored mene nešto techno DJ-a, nešto non-techno DJ-a i svi su se redom križali.

Križali su se, jer su vidjeli da ova dvojica Wiggle boysa vare autogenim zavarivanjem. Samo ta londonska tech-house škola može napraviti tako prljavi groove i uhvatiti floor u zamku, te vrtiti njime kao vrećom po zraku. Non-stop. Do sedam, pola osam. A vani će ih čekati prvo ovosezonsko promrzlo clubbersko jutro.

Smrznuta pička

Smrzo sam se, dakle, kao pička. Izraz u engleskom jeziku zapravo nema puno veze sa agregatnim stanjem pičke kao takve, već se odnosi na nju. A ona je nemilosrdna kučka, bezobrazna, zla i generalno sjebana. Frozen cunt. Brijem da je etimologija naše fraze skroz drukčija i da nema nikakve poveznice sa engleskim urbanim slengom i njihovim značenjem.

Unatoč općoj smrzavici osjećali smo se "wow". Svi četvoro odreda znamo Wiggle-ovce i znamo što oni pružaju. Sad znamo da ih ne smijemo više propuštati iz banalnog razloga koji kaže da smo ih već puno puta slušali. Upravo zato smo ih i slušali puno puta. Jer su nam uvijek odlični. I ovo je bio dobar party.

Sunce je već bilo visoko kad smo se Ona i ja dovukli doma. Subota ko subota, prođe a da se ni ne snađeš. Nekoliko puta sretneš vlastitu djecu. S onom kćeri iz šoubiznisa uz malo sreće nešto otpjevaš. Ovih dana su nam na repertoaru zajebane dionice poput:

"I see a little silhouetto of a man

Scaramouche, Scaramouche, will you do the Fandango

Thunderbolt and lightning, very, very fright'ning me

(Galileo) Galileo, (Galileo) Galileo, Galileo figaro magnifico"

ili

"Perhaps this final act was meant

To clinch a lifetime's argument

That nothing comes from violence and nothing ever could

For all those born beneath an angry star

Lest we forget how fragile we are"

S onom drugom ne pjevaš. Upamtiš putem neke ključne izraze, pa samo u pravi čas sipaš - Da, kao što bi Osamu Tezuka napravio, bla bla truć. Spomeneš Princess Mononoke, Miyazaki, te nabaciš eventualno neku kinky ideju za cosplay. Electric Geisha, npr.

I ode subota. Putem se malo gubiš, odnosno imaš blackouts, jer nisi spavao. Kad mi se to dogodi pred kompjuterom niti ne reagiram, kroz te se mikro-snove rekuperiram. Sranje je kad sjedim na zahodu i buljim u mobitel, pa me krene hitati prema napred, onda skužim da je vrag uzel šalu. Moral bum neke vitamine ili minerale uzet da lakše proguram još jednu noć.

Popodne je Komlinović snimao neku reklamu u studiju. Sjedio sam u fantastičnoj fotelji iz sedamdesetih koju je Shot spasio iz ralja zaborava od neke tetke valjda. Super fotelje. U nekoj netipičnoj crvenoj boji.

Come on you raver, you seer of visions

Navečer sam se vratio doma. Tuširao sam se vrućom vodom pola sata. Ova mi rečenica zvuči barem upola jako kao i ona - Drogirao se deset minuta, s ovolikom iglom. Al tuširao sam se vrućom vodom jer sam cijeli dan bio smrznut kao pička.

Reko sam Mimi da ćemo je pobrat u pola dvanaest. Aha, klimnula je Ona ne dižući pogled od svog posla. U pola dvanaest zovem je da joj kažem kako tek sad krećemo. U dvanaest je zovem da smo stigli pred njen ulaz. U pola jedan ona silazi. U jedan smo u Mastersu. Vani je hladno. Uzimam jaknu.

Umetni neki podnaslov

Parafrazirao sam jedan FB status za naslov. Inače bih morao napisati "Mimi & Labud". Doduše, zahvaljujući njima i atmosferi koju su kreirali, ja i imam motiva pisati, ali ovaj put je to najmanje o njima. Oni su ionako DJ-i takvog profila koji ne traži instant slavu. Nije ni da bi je stekli temeljem mojih tekstova, jer njih ne čitaju oni mamojebci koji odlučuju o nečijoj slavi.

Njih su se dvojica izmjenjivali u nekim vremenskim intervalima cijelu noć. Ispočetka sam se instalirao kraj ormara, ali jebiga, vrata su više otvorena nego zatvorena i začas sam se smrzao ko pička. Nakon toga sam se usidrio ispred samog DJ pulta i pokušavao se zagrijati.

Klub je bio prilično popunjen, Mimi je ispočetka krenuo lakšim tempom, što mi je skroz odgovaralo, jer sam bio, najblaže rečeno, sinoćnji. Tješilo me što sam tamo vidio još neke koji su bili sinoćnji i koji su, bez lažne skromnosti, izgledali lošije od mene. Srećom pa sam ja mislio na kvalitetnu prehranu. I vitamine. I vodku.

Od svih tih kombinacija, temperature na flooru i općeg plesa, bio sam žedan ka pas. Uzmem na šanku pivu. Nešto me krenulo u zadnje vrijeme s tom pivom. Otpijem gutljaj, instaliram je u onu ikebanu na pultu. Curka do mene kroz kratko vrijeme uzme moju pivu i nastavi plesati.

Dok ona i ja vježbamo sudaranje bokovima, ja skužim da ona tu pivu ne pušta. Kaj da ja sad njoj idem govorit da je to moja piva. Uzmem sebi drugu. Nagazim nekoga nekoliko puta. Pa opet. Izmjenjuju se DJ-evi. Labud zvuči drukčije, ali se skladno nadopunjuje na Mimija. Isključujem vanjska osjetila. Netko me opizdi laktom u uho. Zvoni mi u glavi i osjećam vrućinu u uhu. Uključujem vanjska osjetila. Čovjek mi se ispričava. Nekoliko puta.

U pravi čas sam opet uključio vanjska osjetila. Lik me uhvatio u svoju igru. Frontalni pristup. Sav je u meni. Oko vrata nosi lanac. Onaj čije se karike zabijaju u meso kad ga zatekneš. Takav stavljaju krvoločnim psima. Ne uspijevam ga pročitati. Da li je krvoločan ili je samo kinky? Hoće li me tući ili samo jebati? Kud ja, tud i on. Mima umire od smijeha. Pičko jedna, dovikujem joj. Možda je stranac, veli ona. Riješim ga se. Na kratko. Fluktuacija neplesača je sve veća. Oni samo minglaju. I laktovima nas udaraju.

Atmosfera koju tvore Mimi & Labud je izvrsna. Nitko ne mari za gaženje i guranje, ili se barem pravi da mu ne smeta. Tako i ja. Nekako svi imamo usklađene energetske izvore. Pa smo sukladni. Svakakva dobra mjuza se svira. Mozak mi je na paši, sve više u kaši. Onaj moj lik se više ne bavi sa mnom. Sad je izuo tenisice i odmara noge. Preskače ploča. Netko je gurnuo pult. Tako je bilo i sinoć u Matisu. Ploče se danas rijetko sviraju, ljudi zaboravljaju da moraju biti oprezniji u blizini gramofona.

Pleše se bez granica. Plesačica s lijeva mi je znana. Ima super vibru. Istražujemo granice neverbalne komunikacije. Vidim kroz prozor da uskoro sviće. Puštaju dim. Puštaju puno dima. Meni ne smeta. Nekima smeta. Neki ne mogu disati.

Spotam stvar koja ide. Mozak mi je kašast, ne uspijevam je smjestiti u prostor vrijeme. Poznata stvar, poznata grupa, nepoznati remix. Konačno mi u uho ulazi refren. Kojeg uopće nema u remixu.

"Sie ist ein Modell und sie sieht gut aus

Ich nähme sie heut' gerne mit zu mir nach Haus"

Žedan. Piti! Gaziš. Gaze te. Padaš. Ustaješ. Vidim neke poznate. Poput neutrina gledamo jedni kroz druge. Možda su i oni sinoćnji. Kopče ruksaka udaraju i grebu. Plešemo i više. Peku me tabani. Izdržat ću. Nagazim nekoga tko mi prilazi s leđa. U izmaglici uočavam da je nešto neuobičajeno. Osoba je u zimskoj jakni sa povezom preko usta i nosa.

Teta. Opet sam je nagazio. Ona šutke odlazi do pulta. Zašto ona ima povez, odjednom će plesačica s lijeva, prekinuvši tako našu neverbalnu komunikaciju. Mozak mi je kaša. Valjda je vani zima, kažem. To je prilično glup odgovor. Ako je vani zima, koji bi razlog bio da i unutra nosi povez preko lica. A možda je ona ovamo došla pod krinkom. Tako može postići bolji efekt.

Ovdje je noćas bio izvrstan party. Sa odličnom ekipom i ponekim smetalom. Svatko je od nas imao u glavi neku svoju furku. I svatko je sa svojom furkom bio skroz kompatibilan ostatku ekipe na flooru. Jedino mislim da onaj moj lik nije. Već sam naučio da Mimi & Labud isporučuju majstorski set kad god i gdje god da sviraju. Za njih ne moram brinuti po pitanju kvalitete i uzbudljivosti DJ seta.

Labud završava. Zastori su odmaknuti. Dan je. Studen je. U ormaru tražim jaknu. Traži je i ona curka koja mi je mrknula pivu. Uzima moju jaknu i govori da je to njena. Ja je uvjeravam da je ta moja. Oblačim narančastu traper jaknu i sjedam kraj izlaza.

Kaj ti sad čekaš, pita me Ona? Čekam da vidim kakvu jaknu ima ova cura, jer sam prilično siguran da nitko večeras ovdje nema narančastu jaknu. Ne uspijevam je dočekati. I njen je mozak valjda kao i moj. Kaša. Kasnije mi Mima kaže da je vidjela jaknu. Pa koje je boje bila. Zelene, kaže ona i umire od smijeha. Vozimo se šutke doma.

Smrzao sam se kao pička dok sam pisao ovaj tekst. Love you all.

#Imogen #Wiggle #Boogaloo #Masters #DarshanJesrani #AntonioZuza #IlijaRudman #TerryFrancis #NathanColes #Mimi #Labud