Ja sam u svijet moderne elektronske glazbe ušao kroz neki Chicago/New York/San Francisco house, a rado sam slušao i europsku produkciju, poput labela "Urban sound of Amsterdam". Već oko sredine devedesetih tech-house i deep-house bili su pravci koji su plijenili moju pažnju, a za techno nisam previše mario. Festivalsko partijanerska kultura dosta je držala i do break beat glazbe, kolokvijalno smještene u kategoriju Drum 'n' bass.
Tada gotovo da nije bilo ozbiljnijeg partija koji nije imao d'n'b floor. Taj floor ne bi nikad bio krcat, a kao i danas, sve što je iskakalo izvan četvero-četvrtinske metrike bilo je osuđeno na život na marginama.
I dok sam se ja sve više približavao jazzy i soulfull house glazbi, otkrio sam cijelu jednu novu dimenziju produkcije elektronske glazbe o kojoj do tada nisam ništa znao. Ne zaboravimo da je to vrijeme prije Interneta u kojem informacije nisu tek tako ležale nadohvat ruke.
Kontrapunkt
U nekom je trenu, rekao bih pred sam kraj stoljeća, zagrebački DJ/producentski dvojac pokrenuo klubsku večer "Kontrapunkt" koja se razvila i u istoimeni festival. Eddy & Dus, kreativni tandem, pronašao je nišu u koju dotad nitko iz ovih krajeva nije zavirio.
Acid-jazz, jazz-house, breakbeat, fusion, kako god želite. Njih su dvojica prezentirali jednu, nimalo minimalističku glazbu, glazbu koja traži puno umijeća da bi od nje slagao DJ set. Zapalio sam se na prvu za taj zvuk i vrlo brzo sam na policama tražio ploče koje dolaze sa labela kao što su - Compost Records, Jazzanova Records, Minus 8, ili Sublime Records.
U to sam se vrijeme upoznao i s radom nekog broja japanskih producenata kao što su Yukihiro Fukutomi, Rei Harakami, Himiko Kikuchi, Yoshihiro Okino ili Kyoto Jazz Massive. Japanci u tom glazbenom miljeu igraju važnu ulogu i njihov kreativni doprinos je nemjerljiv. Tu su dakako i neizostavni Rainer Trüby, te Minus 8.
U okviru tog projekta slušali smo u zagrebačkim klubskim DJ setovima Collin Pattersona ili Giles Petersona, ali i live izvedbe Edija i Dusa, u kojima, ako se dobro sjećam, Edi vrti ploče, a Dus improvizira na gitari i synthesizeru. Moglo bi se reći da sam ja bio njihova publika u širem smislu riječi. Dvojac je snimio i album - "High life". Žanrovski je svrstan u deep house. Cijeli projekt Kontrapunkt se u osnovi bazirao na deep house glazbi sa dodanim elementima jazza.
Allnighter u Mastersu
Kad sam vidio ovu najavu, odmah sam odlučio da ću to svakako ići poslušati. Kao pravi motivator, krenuo sam nagovarati Viol da odemo. Ona se izvukla sa nekim osnovnoškolskim reunionom, ali kao, doći će poslije. To "doći će poslije" je samo jednom rekla, kasnije je pazila da to ne spomene. Jer onda će se, kao, zaboravit to što je rekla. Ona je rekla da ne zna kaj bi od njega očekivala. I meni je na tren to prošlo kroz glavu.
Vrlo brzo sam shvatio da ne mogu razmišljati na način kao da je Eddy Ramich bio zamrznut petnaest godina i da će sada doći sa istim onim prašnjavim pločama s kojih će nam puštati Jazzanovu. Tko zna koja je sve glazbena područja on prošao i što danas nudi u svom DJ setu. Sa svim tim godinama iskustva to ne može biti loše.
Meanwhile in Zagreb
Otkako smo se vratili sa Moondance festivala bili smo nekoliko puta u Funku i u Mastersu. To nam je pomoglo da se nakon porcije zaista izvrsnog techna vratimo u house, balearic, acid, deep i disco vode. Bio sam jako uzbuđen oko ovog nastupa Eddya Ramicha. Ako me pamćenje dobro služi zadnji put sam ga u DJ setu slušao na nekom jadranskom partiju, valjda 2001. godine.
Ipak sam, radi mentalne higijene, preslušao njihov album i iznenadio se kako i nakon gotovo dvadeset godina zvuči atraktivno i svježe. "Get me down", "Mr. Funk Saved the world" ili fenomenalna "Blueberry Kingdom" i danas bi rasturili plesni podij.
Od nekih recentnijih radova ovog kreativnog dvojca nedavno sam na Freerange Records naletio na jedan njihov EP na kojem je jednu stvar remixirao i Osunlade. To je izdanje iz 2015. godine pod imenom "A from B".
Rebalans proračuna
Festivalsko ljeto i ljeto općenito projurilo je kroz naše novčanike i predložio sam prvu zaštitnu mjeru. Ajmo bit u Mastersu prije jedan. Zakaj? Pa da platimo jeftiniju ulaznicu. A kaj nije to do dva? Nije, to je bilo prije, pa su skratili. A kolko je uopće karta? Ne znam, ne piše. Aha, gle, netko ih je tu pitao isto to. I kaj su rekli? Nisu niš rekli.
Ok, onda je karta 40 kn. Kak znaš? Znam, domaći DJ, allnight, nije došao u Masters po naših ekstra 10-20 kn, već iz gušta. Ne znam koliko je na kraju koštala karta. Valjda 40 kn? Ja tamo na ulazu imam problem koncentracije, odnosno padam u glazbom inducirani hipnotički zanos i njoj prepuštam tu igru s novcima i ulaznicama.
Na parkingu
Gle krcato je. Fakat, pun je parking. Aha, otvoren je kafić na uglu, a i u malom je Mastersu nešto. Dakle, nisu ipak svi gore u Mastersu. Naravno, zagrebačka publika neće razočarati. Prije pola dva ne možeš zaozbiljno razmišljati o punjenju kluba. Koja god da je generacija večeras na redu za izlazak, nemoj prerano računati s njima.
Ispalo je da je gore popunjeno osrednje do slabije. Ali od trena kad smo ušli, situacija se polako okretala u onu drugu - bit će nas taman da je dobar party, a da nismo kao sardine. U znoju namjesto ulja.
Pijan ili samo glup
Koliko god da je mali broj posjetitelja, među njima mora biti i jedan koji je pijan. Ili samo glup. Taj će uglavnom cijelu noć bauljati preko floora, sudarat će se u nespretnim pokušajima plesa, mahat će flašom pive po zraku i barem jednom će te skurit s čikom. Onda će uglavnom shvatit da je pretjerao, pa će ti uputit pogled bez riječi, iz kojeg se čita: "Sorry!", ili "Koji kurac hoćeš?" Sinoć smo dobrom voljom većine odbili sve nalete pijanih. Ili samo glupih.
Maser
Taman sam uspio snimiti koga sve ima, kad sam odjednom osjetio poznati dodir na ramenima. U Mastersu, naime, imam svog masera. Već neko vrijeme. Kad god je on tamo, ne propušta priliku da me malo izmasira. Ne u smislu da me upili u mozak s nečim, nego mi baš ono, izmasira ramena.
Jebiga, još nisam skužio tko je to, da li se poznajemo, te da li sam ja jedini koji dobiva masaže. Nekako priželjkujem da nisam. Nemam se baš neku potrebu osjećati posebnim. Barem ne u ovoj situaciji. Kako god, on mene malo promasira, nešto konstatira, ja kao rock zvijezda promumljam nešto što zvuči kao: "Yeah man!", mahnem rukom i idem dalje.
Nisam ja baš tako spaljen pa da ne bi prepoznao lika, nego je tamo prilično mračno, pa se lako zajebeš.
Eddy Ramich u Mastersu
Ispočetka kako smo došli, Eddy je vrtio nenametljivi jazzy house. To je takav izbor skladbi gdje one pružaju odličan ritam za plesanje, ali teme koje se kroz njih protežu i eventualni build-upovi ne odskaču niti na koji način, pa je glazba uravnotežena, ali dovoljno intrigantna da te uvuče. Svojevrsni warm up onome što će uslijediti.
Taj prvi dio seta Eddy je držao dovoljno dugo da sve nas aktivne na podiju uvuče u jedan konstantni loop. Rekao bih da je u tom dijelu i njegovo miksanje fluidno i nenametljivo. Za to vrijeme on postupno diže glasnoću.
Večer odmiče, klub je sve popunjeniji, DJ sada bira raznovrsniju glazbu, cijelo vrijeme ostajući u modu house, deep-house. Počinjem primjećivati na koji način vozi miks. Ako stvar koju namjerava umiksati ima agresivniji kick, on će miks napraviti na sebi svojstven način.
Prvo će sa slijedećom stvari i njenim udarnim kickom samo malo zasjeći trenutnu stvar. Kao da najavljuje da dolazi miks. U miksu koji nadolazi i jednu i drugu stvar će lagano blendati i kad ih sastavi zajedno nenametljivo će izdignuti taj kick i nastaviti punom energijom.
Prepoznajem već neku za redom stvar koju pušta. Od samog sam se početka potpuno uštekao u floor i nemam namjeru stati. Niti on ima namjeru pružiti priliku da stanemo. Dolazi još ljudi, usput i neki poznati. Energija koja dolazi iz svake slijedeće stvari i njih hvata u loop, a to samo povećava uključenost sviju nas ostalih.
Eddy ovdje već dobrano napušta jazzy-house, te sve više stavlja stvari koje se žanrovski svrstavaju u house, ali sa elementima techna, tech i deep housea, ili čak disco glazbe. Cijelo vrijeme uspijeva zadržati konstantnu energiju koju isporučuje svakim novim prelaskom na slijedeću stvar.
Miksevi sve češće postaju zahtjevniji, vrlo često i puni break beata. Čini se kao da Eddya nesklad između dvije stvari ne priječi da ih stavi zajedno. Ako će to izazvati dobar efekt, on će na vješti način izaći na kraj sa samim miksom. Meke i soulfull melodije sve više zamjenjuje čvršći i oštriji, njemački zvuk.
Za cijelo to vrijeme glazba ostaje stilski njemu svojstvena. Neočekivano će se dogoditi vokalne dionice, jazzerske sekvence, decentni, ne prečesti, ali ipak dovoljno dugotrajni breakovi.
Pauza za pišanje
Nekima je break odlična prilika za otić na pišanje. Meni je break izazov. Zadržati u sebi osnovni ritam i imaginarno ga pratiti, tako da na samom kraju breaka, čas prije nego što ponovo krene ritam, tijelo već ima svu kinetičku energiju kojom reagira na prvi udarac. Kao trkač koji ubrzava kako bi preuzeo štafetu od trkača koji dolazi.
Nemojte dakle na pauzu za pišanje, nego probajte uhvatiti taj beat i za trajanja breaka, zadržite groove, jer kad ponovo krene ritam, navala adrenalina se još poveća. I to je skroz super. Plus štafeta.
Omađijaj me
Još dok je noć bila mlada moglo se osjetiti da se poklapaju doze svih sastojaka za dobar party. Eddy nije čest allnight DJ u Zagrebu. Došlo je dosta željne ekipe. Ali i njemu samom je ovo gušt, pa kad se sva ta volja i energija skupi, stvore se svi uvjeti za magiju.
Njegov je kontakt s publikom neprekidan. Publika pak odlično reagira na njegove poteze. On sam, za vrijeme miksa, kao da prolazi kroz neki level na igraćoj konzoli, a kad uspješno okonča miks onda ispali i dozu zadovoljstva. Vidi se da se cijelo vrijeme odlično zabavlja i sam sebi postavlja izazove.
Glazba koju pušta dolazi, između ostalih, sa etiketa poput Submerge, Ninja Tune, Correspondant, Futureboogie, krunch, Eureka i sličnih. Pušta odličnog "Tee Manga - Into the wild". Moj highlight večeri. Jako volim tu stvar.
Jelda je Felver jednom puštao ovu stvar, pita me netko s desna. Je, kažem ja, možda i više puta. Nisam siguran jel serem ili stvarno tako mislim. Iako, kad je krenuo refren, bio sam skoro siguran da je puštao. Morate prepoznati taj specifični vokal, spoj repanja na korejskom i stiha na engleskom.
You gotta do it right, enjoy your night.
You gotta do it right, enjoy your night.
You gotta do it right, right, right, right.
"Peggy Gou - Han Jan". Odlična je stvar. Atmosfera je sad već prilično žestoka. Ide punom parom. Ne prekida niz, svaka slijedeća stvar nosi u sebi nešto što plijeni pažnju i ne ostavlja ti prostora da ni na čas pomisliš - joj daj dalje.
Opet uočavam poznatu melodiju. Kreće i vokal negdje dolje, lišen svakog presencea, pa se polako postavlja na svoje mjesto.
What is....... house music?
A unique form of the music that gives the complete freedom of expression.
"Chopstick & Johnson feat. CeCe Rogers - What is house music". I ta je stvar odlična. Čini se da što dalje ide, Eddy ubacuje sve više raznovrsnih plesnih elemenata. Malo se osjeća jedna hi-nrg stilska figura, pa sve odlazi u nu-disco. Onda zvuk postaje opet više električan. Iskričaviji.
Onda odjednom sve staje. Muk. Kriva tipka ili nešto, glazba je stala. Eddy kao da u nevjerici gleda player, pa publiku, pa player, gotovo da napravi mali geg od te scene. Onda glazba opet krene. A možda je on to namjerno, ha? Pljesak.
Generacija je cugala
Vidim oko sebe, danas je ovdje više mojih vršnjaka nego inače. Dio publike je stalna postava, ali ovi drugi su došli posebno radi Eddya. Na svima se vidi da su zadovoljni. Neki cugaju. Ja pokušavam nešto cugati. Sedam od deset čaša meni odnesu konobari. Nepopijenih. Neki su vikendi bolji, neki su lošiji. Jučer je bio lošiji. Sad je vidiš, sad je ne vidiš. Tko je pio, pio je.
Jedna stvar je jasna. Večeras svi ovdje plešu puni pozitivnih naboja, pa čak i ona dvojica pijanih (ili samo glupih) ne uspijevaju narušiti vibru. Malo ih pogurneš prema onoj ekipici tamo, onda ga oni odbace dalje, pa ti se onda on eventualno opet vrati za deset minuta. Pa još jednom. I tak.
Grand finale
Sve je dosad u ovom setu imalo svoju ulogu i mjesto. Od početka koji nas je polako zavaljao, preko žanrovskih prelazaka do kulminacije. Sad je skoro već jutro. Osjeća se da Eddy Ramich počinje sa izlaznom strategijom.
On vrlo polako otima komadić po komadić glazbe, aranžmana, ali i dalje stavlja glazbu koja plijeni atraktivnošću, dok te zapravo polako spušta, kao da želi biti siguran da nećeš naglo prestati trčati, već ćeš se svakim plesnim korakom sve više i više usporiti i umiriti.
U ovom sam zadnjem dijelu uočio više od jedne stvari koja dolazi sa nedavno izdanog odličnog albuma "Studio Barnhus Volym 1". U ovom posljednjem dijelu seta publika nagrađuje DJ-a sa nekoliko spontanih aplauza, onako kako se to radi nakon što neki svirač završi sa svojom solo dionicom. Sretan sam što su svi angažirani. Nije pljesk-pljesk da zadovoljiš formu. Pljesak je iskren, istinski i traje.
Ali traje i Eddy. Taman kad misliš da je gotov, on krene dalje. Svoj set završava maestralno. Obzirom da ne znam kako je to točno tehnički napravio, malo ću improvizirati.
Uzmimo da je imao jedan remix, npr. dub mix stvari, te original ili neki drugi remix iste stvari. Krenuo je sa ovim prvim i iz njega se iskristalizirala osnovna melodija. Ta je melodija dovoljno poznata i svi već sad imaju osjećaj da znaju koja stvar ide. I to se proteže kroz više barova i stalno misliš, sad će vokal. Ali neće. Vokal će nakon puno više teasera. I mislim da on dolazi iz druge verzije.
Osnovna se melodija stalno gradi i onda kreće prva strofa, ležerni vokal.
When I wake up in the morning, love And the sunlight hurts my eyes And something without warning, love Bears heavy on my mind
Then I look at you And the world's alright with me Just one look at you And I know it's gonna be
I tu dolazi špica, za loopani, podivljali
A lovely day A lovely day
To je zadnja stvar, vani je sunce, sedam je ujutro. Ovo je bio veličanstveni DJ set u odličnoj atmosferi, a on nas ispraća kući s porukom. And I know it's gonna be a lovely day.
Eddy Ramich je odsvirao izvrstan set, koji je pogodio fantastičnu publiku u idealnoj atmosferi. Moje mišljenje je da se nikome od DJ-a koje pratim zadnjih godina nisu ovako poklopili svi elementi i zapravo iskreno mislim da nitko nije isporučio ovoliko koliko Eddy. Iz ovog isključujem uobičajene domaćine u Mastersu. Oni nekad potpišu ugovor s đavlom, pa svakakva čuda naprave.
Drago mi je što mi se pogodio ovakav Eddy i sve oko njega.
Love you all.