Treći, završni dan Moondancea i treća, završna priča.
Pola je šest popodne. Probudio se, jedem sir u trokutićima, a on se sav raskeljio. Danas nema tonske probe. Treći je dan. Ili ima tonske probe, pa je Pero tamo. Nemam poruka na mobitelu, ali vidim jedan check-in kojem se veselim. To je predanost, doći makar i na zadnji dan jer se stvorila prilika.
Danas je Tresor dan. Trezorci su tu kao domaći. Snalaze se sami. Samo K-Hand treba hand. Razmišljam o prva dva dana festivala. Prvi dan i ja smo prilično kompatibilni. Iznenađuje me drugi dan. Obično ne preferiram toliku količinu techna odjednom, ali da ste me i prije ovog festivala pitali, rekao bih da mi Dystopian filozofija zvuka najviše odgovara kad je o technu riječ.
Ovo je ujedno i zadnji dan. Počinjem shvaćati da nije nedjelja. Pilio sam Peru sa nekim teorijama zašto nije dobro završavat u nedjelju i zašto bi bolje bilo završit subotom. Sve sam mu objasnio. Sad vidim da to uopće nema smisla. Ja mislim da ni on nije znao koji je dan dok sam mu to objašnjavao, ili me pustio nek brijem.
Tresor
Bio sam na Tresor "25 godina" partiju u Zagrebu prije dvije godine. Nažalost, meni zanimljiv tada je tamo bio samo Pete aka Substance u svom live setu, Claudia Anderson mi se činila interesantna, ali za trajanja njenog seta je nešto bilo sa zvukom u neredu, pa je nisam čuo u najboljem svjetlu. James Ruskin je za moj ukus bio prežestok. Komlinović je tamo radio live (ili DJ set?), ali ja sam stigao prekasno. Pero je vrtio kao i obično. Nema se tu puno reć, idi tamo i pleši.
Bio sam tamo sa frendicom, vani nam je prišao jedan klinac s pitanjem "E, jeste vi još iz Kašine?". Na naše potvrdno klimanje glavom odjurio je vičući frendu: "Viktor, ovi su još iz Kašine".
Bio sam i još poneki put na nekom mjestu gdje je nešto bilo vezano uz Tresor. Oni su jedini koji se trude da uvijek bude nekih naljepnica. Svatko voli uzet naljepnicu i onda je negdje zakeljit. Fale mi naljepnice u zadnje vrijeme, više nitko ne mari za to. Ili za upaljače, toga nikad dosta.
Celebrity or not
Ja nisam poznavao način na koji radi, kao ni produkciju koju radi K-Hand. Znao sam njeno ime, smještao ga u prostoru i vremenu, ali pratio je nisam. Nisam znao ni kako izgleda. Putem prema hotelu pogledam fotke na netu, sjetim se da ipak znam kako izgleda. Sjetim se i nekih kuloarskih priča.
Mislim si, pusti priče. Ne bi ona bila tu gdje je da se ponaša kao celebrity. Ipak je ovo underground. Eto nje na terasi, vaporira. Dogovorimo se oko termina njenog nastupa i odoh ja do kule. Već se čuje glazba.
Dan 3 - DJ Octopus & Steve Murphy
Nisam se informirao niti o jednom od ove dvojice. Dečki su bili ležerni. Piva, ploče, idemo. Lagani back 2 back sa glazbom koja mi je izvrsna, a kakvu baš i ne nalazim na svojim hodočašćima.
To je house sa jakim hip-hop utjecajem i oštrinom Detroita. S dečkima je bilo vrlo zabavno, a oni su ujedno popili pive više od svih ostalih zajedno. A nakon toga vodke. A nakon toga su bili malo usporeni ostatak noći.
Skroz neobično kako su mi ta imena promakla. Pratim "Lobster Theremin" i "Shall not fade". Marko je, ako se ne varam, radio i sa Danielom La Luz, izdavali su zajedno na CHIWAX i RAWAX izdanjima.
Odličan groove stvaraju. Tamo iza pozornice je lounge i tamo se uglavnom chilla, ali se i stiču nova poznanstva. Sad je tu i jedna cura koju dosad nisam viđao. Chit-chat, malo talijani, pa opet malo chit-chat. Ta je curka još uvijek tamo.
Chit-chat, jesi li ti ikad radila kao hostesa? Jesam, radila sam, zakaj? Ma niš, tako, zajeban posao. Pa i nije, veli ona. Ispriča neku svoju priču. Kasnije je vidim s leđa, skužim isti onaj natpis kao i na trakicama na stolu, kao i na frižideru, kao i na limenkama u frižideru, kao i na još nekim svjetlećim reklamama uokolo. Pitam se da li je ona mislila da sam ja potpuni ili samo djelomični kreten?
Dan 3 - Handmade
Odmah na početku moj opći dojam je: Iznenađenje, vrlo dobar. Još bolje je to što sam se sinoć družio sa njegova dva kompanjona, al nisam znao da su njegovi. Iskreno, nisam znao ni za njega. Tek su mi poslije rekli da je on Tresor resident. Pričali smo puno o glazbi, ali nismo ga spominjali. Dečki su mu dali šansu da se sam predstavi. Respect.
Prilično čvrsto utegnut set koji je primjeren terminu u kojem ide i broju posjetitelja. Isprva brusi i vozi, ali ostavlja ti da udahneš zraka, a kako ide prema kraju seta, pojačava. U jednom času sam čak pomislio kako zvuči i tribalistički. Toliko o onome koliko sam ga čuo i doživio. Handmade je bio jedini DJ kod kojeg sam primijetio da je koristio pritiskivače za ploče.
Dan 3 - K-Hand
Na vrijeme smo krenuli od hotela prema kuli. Putem mimoilazimo ekipu koja se pozdravlja s Kelly, a ona im objašnjava kako upravo sad iz tvrđave svira njena ploča. Nastavljamo. Kažem kako mi je drago što je prepoznaju, jer je ja ne bi prepoznao da nisam pogledao na net. Zbilja, upitno me pogledala. Da, propustio sam pratiti tvoj rad. Sad ću valjda to nadoknadit. Pogleda me ispod obrva. Jel ti to mene mali zajebavaš?
Za piće? Vodu. I čašu crnog vina, ako ima. Naravno da ima, ovo je Dalmacija. Ako nema čaše vina, nek sve zatvore i idu doma. Ne kurčim se često s ovakvim izjavama, ali kad to napravim, pogodim pravi trenutak.
Kasnije na šanku. Molim te dvije vode i čašu vina. Nema vina. Kak misliš nema? Eto, nema. Daj onda Cedevitu. Da barem nešto donesem. Cedevita je bila pun pogodak.
Pero, daj bocu vina. Issa ti, di ću sad nać bocu vina. Pila sam ga u mozak uru vrimena. Samo se pojavio s bocom vina i čašom. Na stejdžu. Iza nje. A onda je zvao mene da joj ja dam i ispadnem frajer, jer sam riješio vino. To vam je Pero.
Neće, dakle, trebat zatvarat Dalmaciju. Al malo je falilo da se to dogodi. Ljudi, molim vas da se uozbiljite.
K- Hand ima odličan nastup. Ima ona neke tako brutalne ploče da je to jedno čudo. Miksa vrlo agresivno, zapravo sa dosta hip-hop cutova, na sličan način kako to radi i Dave Clarke. Koristi vinile i playere podjednako. U njenom su setu spuštanja takva da se otkida komad po komad aranžmana dok ne završi na single beep-u, koji nestaje gotovo do razine tišine, a onda se opet naglo pojavi i pojačava sve dok ga ne sustigne žestoki beat.
Njena je komunikacija s publikom intenzivna, a publika reagira vrlo dinamično. Techno koji pušta je izrazitog dinamičkog raspona, isprepletenih ritmova, sa potpuno detroitskim soundom.
Čini mi se da nekad kad pišem o dinamici i kad mislim zapravo na dinamički raspon, odnosno na razliku između najtiše i najglasnije dionice neke stvari, pojedinci misle da govorim o tempu. Izbjegavam korištenje glazbenog riječnika, radi ležernijeg teksta, ali ovdje bi najbolje odgovarali termini "crescendo" ili "decrescendo".
K-Hand dijele epitet "prva dama detroita", a ona to svom svirkom opravdava. K-Hand je bila vesela i zadovoljna nastupom, te izvrsnom publikom, kako je rekla. Završili smo obilaskom Trogira preko rive i pored katedrale, što je u rane jutarnje sate, kad na ulicama nema nikoga, zapravo jako dobro.
Dan 3 - Jonas Kopp
Vrlo malo interakcije i vrlo malo njegovog seta mi je ostalo u sjećanju. Imam feeling da je very nice guy, a u setu sam čuo neke interesantne momente. Tog se točno sjećam. Odjednom nezaustavljivo kreće. Voum, voum, voum, voum....
U nekom naletu na šank malo se uguram između dvoje, da prije dođem na red. Jedno od to dvoje je cura koja čaga uz šank jer joj je to zgodno, a ima i gdje ostavit čašu. Drugo od to dvoje je lik koji zajebava konobara. Ja bi samo piće, pa da idem.
To se baš nije svidjelo onoj curi, pa je ona krenula nešto protestirat. Ja više nisam bio siguran jesam li je možda gurnuo, ako i jesam, nisam ništa osjetio. Svejedno joj se ispričam, al džaba. Ja sam njoj narušio prostor i sjebao joj briju i ona je jebeno nadrkana na mene. Opet joj hoću reć sorry, al ona bitcha još i više - da šta sam ja koji kurac ljut. Reko, nisam ljut opće. Kurac nisi.
Gomilu puta se nađeš u toj situaciji u kojoj si po defaultu kriv jer si muškarac, seljačina, kreten ili svinja. Jebiga, onda odeš. Pokušam na odlasku posredstvom konobara riješiti stvar. Nisam saznao jesam li u tome i uspio. Nadam se da se ona dobro zabavila. A i ja sam napravio dobro djelo. Spasio sam nekog drugog kretena od njene loše polarizirane energije. Nadam se da je sve potrošila na meni?
Dan 3 - The Analogue Cops
Slušao sam jedan njihov snimljeni live nastup, a slušao sam i o njima, te o njihovom setupu. Ta dvojica talijana zauzeli su krajnje desno mjesto na pultu i krenuli sa svojom konjicom. Nakon petnaest minuta sam pomislio. Pa ovo su Red Axes na steroidima. Oni su iz trena u tren bili sve šašaviji. I zbilja sve više su me podsjećali na Izraelce.
Nije riječ o žanrovski istoj glazbi, već o načinu na koji je live stvaraju i kakvu atmosferu pri tome stvaraju. Jedinstven je bio i njihov video wall. Slika se stvarala od šahovnice ili pak od hrvatske zastave i to je bilo izvedeno upravo na način koji odgovara mjestu i prilici. Ispresjecane, brzopotezne i ne odviše dugotrajne animacije su dovoljno pokazale nacionalna obilježja, a nisu to pretvorile u paradu ukusa, pardon neukusa.
Pred sam kraj osjetim nešto što sluti na dobro, uključim snimanje, tema postaje jasnija i začuje se vokal:
"I zato čuvaj me se mala...."
Ako je ikad bilo potrebno da se u elektronskoj glazbi obradi Olivera, za to nije bilo boljeg mjesta ni boljeg trenutka od ovog. To možda nije bio najbolji edit na svijetu, ali je pokazao poštovanje prema zemlji u koju dolaze i prema ljudima za čije emocije brinu. Mislim da The Analogue Cops to više ne bi trebali izvoditi. Dovoljno je pjesama koje mogu obraditi. Ova obrada ima svoje mjesto u vremenu i neka tako ostane.
The Analogue Cops su zatvorili Moondance festival 2018. u subotu 11. kolovoza u šest sati i trideset sedam minuta ujutro, nakon što su izveli svoj edit Olivera i Starog morskog vuka.
Ja sam imao svoj skriveni plan, pa sam svakog pojedinog izvođača naveo na priču o ovom festivalu i konstatirao kako se ovakav line-up ne može naći često. Svi su se s tim složili, a neki su rekli da se ovakav line-up ne može naći nigdje.
Uz neka nova poznanstva i prijateljstva, Moondance je krivac što sam se vidio i s puno dragih ljudi s kojima se rijetko viđam, ili se pak viđamo isključivo virtualno. Neke zagrljaje osjetiš jako iskreno i oni ti napune sve oštećene baterijske ćelije.
Uvijek se nekako više volimo i marimo jedni za druge nakon nekog ovakvog druženja. To je jedna od stvari koje se nimalo nisu promijenile u zadnjih dvadeset godina. Najte kaj zamerit, veli se u mom kraju.
Love you all.