• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon

Blog post

Moondance festival 2018 - Dan prvi


Kad uđeš na autocestu na Lučkom, nakon benzinske pumpe ima jedan reklamni display od nekog telekom operatera. Na tom displayu uvijek piše:

VOZI MIRNO

SURFAJ DIVLJE

Moj je mozak prvi put registrirao tu reklamu kad sam je spazio krajičkom oka, a od nejasne slike meni je u glavi ostalo: "Vozi mirno, Šuflaj divlja". Iako sam od tada tim putem prošao više desetaka puta, svaki put mi se vrati ista slika. Valjda da me podsjeti da se na cesti ne divlja.

Od Zagreba do Moondance festivala ima isto koliko i od Zagreba do Trogira. U svojih prvih pet izdanja, kroz isti broj godina, Moondance se profilirao kao jedan od vodećih underground techno festivala u ovom dijelu Europe. Kažem "underground", jer je tako najlakše napraviti odmak od mainstreama.

Underground

Baš kao i politika, i underground može biti liberalan, umjereno radikalan, desnog centra ili ultraradikalan. Primjer ultraradikalnog undergrounda je npr. ploča, white label, Autor Unknown - CW212. Zna se otprilike da dolazi iz Chicaga, priča se da je to neki lik koji je baja za house glazbu, limited edition, prekupci je preko discogs prodaju za 124USD, a pošten svijet zbog tog pizdi. Nitko ne zna tko je zapravo napravio ploču.

Takve će ploče sakupljati neki DJ, gradit će svoje vještine i stvarati neki unikatni ili manje unikatni stil. Jednog jutra će prolit kavu preko flyera za party što ga radi Jure, gore u "Kase". A jebenti mater, sav san se zasra kavon. Ali će i vidit da je njegovo ime na flyeru napisano Helvetica Bold fontom, a Jurin rođak "DJ Vuki" ispod njega, Helveticom Italic i manjim slovima napisan.

Bude zadovoljan, jer fino su to napravili. On je ipak poznatiji, ima više gaža, subjektivno ili objektivno je bolji DJ. Raspon njegove liberalnosti po pitanju undergrounda je kao i raspon u izboru veličine slova za flyer. Veća slova, manji underground i obratno. Malo generaliziram i pilim s tim undergroundom samo da postavim okvire i da se ne bi svađali na društvenim mrežama.

Moondance festival

Na Moondance festivalu line up je uvijek vrlo probran. To znači da su headlineri sam vrh onog što se nudi u techno svijetu, dok je support headlinerima sastavljen od uglavnom domaćih probitačnih DJ-a koji su svojim nastupima uhvatili pažnju organizatora.

Ja još nisam bio niti na jednom Moondance festivalu. Makar to organizira moj prijatelj. Ispada da on gine, a mene boli kurac. Nije skroz tako. Bio sam valjda na svim dodjelama nagrada ili priznanja koje je Moondance dobio za svoj rad i sve ih primio u njihovo ime. Siguran sam da me se ne bi posramio ni sam Larry David.

Ovogodišnje, šesto izdanje Moondancea, imalo je ujedno i "najjači" line-up do sad. S početkom u četvrtak, kroz tri dana, sve do subote, techno će drmati trogirskom kulom Kamerlengo. Program svakog dana počinje u 20 sati, traje do 6.45 ujutro, a nastavlja se after partijem u disko klubu obližnjeg hotela "Medena".

U prvom danu headlineri su Eduardo de la Calle, Francesco Tristano i KiNK, dok su od domaćeg supporta tu Jan Kinčl, Bebetto, Pero Fullhouse, Juri Paik i Tome R.

Uvečer prvog dana također se odvija i workshop na kojem je prezentacija novog A&H miksera, koji je ovih dana skroz "hot stuff" u svijetu DJ-a. Svega je nekoliko prototipova napravljeno, a Moondance je osigurao jedan primjerak. Još je tu bio i dio o nekim segmentima Abletona, ali nisam uspio uhvatiti sve detalje.

Drugi je dan rezerviran za "Dystopian" ekipu koju za ovaj festival čine Rødhåd, Monoloc i Radioslave, kojima support rade Filip Xavi, Forrest People, Ivan Komlinović live, DJ Jock, Edy C, Avoid i Skeptik.

Trećeg, završnog dana, nastupit će izvođači iz "Tresora". Headlineri su K-Hand, Jonas Kopp, Handmade i The Analogue Cops. Support je završnog dana talijanski i čine ga DJ Octupus i Steve Murphy.

Hostesa

Ja se baš i ne volim zagledat u hostese. Uvijek mi se čini kao da slinim nad nekom i pretvaram je u seksualni objekt. Zagledam se kad one ne vide. Odostraga uglavnom. Šalu nastranu, baš i ne zavidim hostesama. Mislim da se one prilično narintaju. U visokim petama.

Kako je Moondance po orijentaciji underground techno festival, tako je i njihov izbor hostese, ili festivalski rečeno - Artist hosta, ove godine bio ultraradikalno underground orijentiran.

Nije mi stran taj posao. Radio sam ga i prije. Puno je lakše nego biti, npr. prava hostesa. Ne nosim visoke pete kad to radim, a techno DJ-i uglavnom piju vodu ili pivu što najčešće ne predstavlja neki logistički problem. Neki od njih malo više paze na svoj izgled i bolje se lickaju, ali uglavnom su tolerantni prema hrani. Ne mare što će pojest, dok god se dobro najedu.

Doduše, ovaj put ih je malo više nego inače. Nikad ne znaš tko je kakav i moraš imat neki koncept komunikacije u glavi. Obično imam neko domaćinsko pravilo da ljude ne pilam s onim što rade svakog dana.

Nekad skužim kad je lik freak za tehniku i tu znam da ćemo zabrijat, pa će mi na primjer objašnjavati to kako na okret potenciometra otvara broj gateova koji će propustit note, a broj gateova se random generira svakim novim okretom potenciometra, pa na taj način dobiješ svaki puta drugačiji efekt ispresjecanosti note, što je gledajući sa strane techno plesača na flooru jebeno odličan doživljaj.

Ako ćemo pričat samo kao ljudi, u Trogiru to ne bi smjelo bit teško. Malo nahvališ mjesto u kojem se se nalaze, zašto je ovdje tvrđava, gdje su topovi i kupaju li se djeca u luci. Meni je lakše kad o nekome ništa ne znam, jer je onda manja šansa da se uvalim u situaciju sa nečime "što znam". Situacija je posljedica prebrzog jezika. Rekla bi ti mama - Brži ti je jezik od mozga.

Uz posao hostese veselilo me i to što će mnogi dragi koje znam biti tamo, nadao sam se još nekima i mislim da nikad dosad nisam bio ovoliko nabrijan na neki festival.

Istovremeno sam znao da ću ovdje zapravo najmanje plesati, najmanje osjetiti kolektivno iskustvo sa floora, ali to će nadomjestiti angažman s one strane stagea. A tu sam uvijek kao malo dijete, ni sam ne znam gdje mi je draže. I uvijek ima puno gumbića i lampica što žmirkaju.

Tvrđava Kamerlengo

Datira iz petnaestog stoljeća, korištena je izvorno za smještaj mletačke vojske, super izgleda, atrij je prazan. Dalje ajde na Google.

Unutra je postavljena pozornica s jedne strane, te šankovi s druge. Nešto video zidova, te rasvjeta. Kao i za rock-koncert. I dim mašina. I dim bez mašine.


Razglas je odličan. Već prvi dan smo napravili neke tonske probe. Nitko nije imao primjedbi. Prenesite svim izvođačima da ovaj festival nudi najviše metara dužnih pulta po izvođaču. Već imam ideju za neku slijedeću priliku.

Ponuditi DJ-ima koji rade "back2back" da im se između gramofona postavi teniski-stol, pa mogu usput i igrati pingač. Brijem da bi me sterali u kurac i da to više ne bi bio underground. Ali toliko mjesta tamo ima.


Ovo mjesto jednostavno mora ostaviti dojam na onoga tko dolazi, a doživljaj partija unutra je jedinstveno iskustvo. Na vrhu kule vijori se dugačka hrvatska zastava, kako i priliči tom mjestu. Ulaz je kroz teška vrata od kovanog željeza koja zapinju, te gadno škripe i cvile.

Trodnevni techno party u srednjevjekovnoj tvrđavi na vrhu čije kule vijori hrvatski barjak, a u kojoj se uzavrela gomila kreće u ritmu koji diktira DJ. Činilo mi se to dobrim motivom, a tako je i ispalo. Uspio sam napraviti neke fotografije ili video zapise koji su u cijeli doživljaj ovog festivala uveli i malo nacionalnog ponosa, a sve kroz vizualnu komunikaciju publike, gomile, ravea, kule i barjaka. To me baš čini sretnim.

Dan 1 - Bebetto, Jan Kinčl

Za trajanja Bebettovog seta nisam još bio u điru, pa ću vam reći samo da je on puštao glazbu primjerenu početku večeri dok prvi posjetitelji tek dolaze.


Jan Kinčl je nakon toga svirao svoj DJ set koji je zvučao moćno, detroitski orijentiran, sa odlično dodanim house elementima.


Neću ja njega puno nešto hvalit, da se ne pokvari, ali savjet je - poslušajte Kinčla kad god vam je prilika. Neće razočarati.

Dan 1 - Eduardo de la Calle

Ja sam rođen pod sretnom zvijezdom, pa je prvi zadatak koji je došao bio vrlo lak. Eduarda sam upoznao prije nešto više od godinu dana nakon njegovog nastupa na forty:love u Mastersu. Kratko smo tada razgovarali, a neposredno prije Moondance festivala napravio sam s njim interview povodom ovog gostovanja za jedan on-line magazin.


Eduardo de la Calle svirao je odličan set, sa dosta dark elemenata, jednom riječju izvrstan. Svima preporučujem da pogledate njegov dokumentarac "Beatz", preko kojeg ćete dobiti jedan izvrstan insiderski pogled u genezu sveg dobrog i sveg lošeg u svijetu elektronske glazbe. To je no budget film, izvrsno montiran i zanimljiv, te sa gomilom sugovornika.

Odat ću vam jednu malu tajnu. Eduardo me se prilično dojmio kad sam ga prvi put slušao, te sam nakon njegovog nastupa napisao par rečenica na svom Fejs statusu. Ta kratka recenzija izazvala je reakcije mojih prijatelja i dobio sam motivaciju za blog. Taj sam Facebook status kasnije pretvorio u prvi tekst na ovom blogu. U tom kratkom tekstu opisao sam kakav techno svira Eduardo de la Calle i kako to zvuči.

Dan 1 - Francesco Tristano

Najavljivan kao "maestro" koji spaja klasičnu i techno glazbu, Francesco mi je bio zagonetka. Pročitao sam malo o njemu i njegovom radu, te shvatio da je riječ o zaljubljeniku u glazbu koji uspjeva biti i klasični pijanist i techno izvođač.

On svoj setup koncentrira oko velikog Yamaha Motif 7 sintisajzera, iako kaže kako se bolje osjeća sa osmicom, jer ima puni raspon i sve oktave na raspolaganju, a i otežane tipke, što mu kao klaviristu puno više odgovara. Ovo je ujedno i jedina stvar koja odaje njegovu vezu sa klasičnom glazbom. U svemu ostalom on je pravi techno izvođač..


Koristi Ableton u kojem je osnovni aranžmanom, te uz već spomenuti synthesizer, još je tu i Eventide Ultra Harmonizer, te dva Novation pada i rekao bih da je to sve.

Francesco je krenuo nakon DJ seta Eduarda de la Callea. Imajte u vidu da je Eduardo prilično žestoko podignuo ritam. Intro svog seta koji gradi Tristano traje gotovo sedam minuta. On polako strukturira melodije, niza improvizacije, na trenutke gotovo jazzerski prolazi po ljestvici, da bi već drugi čas na Jean Michel Jarreovski gradio i podizao atmosferu i neprestano dovodio progresije do ruba, pa opet iznova.


Čovjek koji napravi ovako dugačak intro, za vrijeme kojeg gotovo da se ne čuje glas iz publike, ima prilično veliku dozu samopouzdanja. Kad nakon toga krene techno ritam, instantno zaboravite na svaku moguću viziju koju ste imali kad ste razmišljali o njegovoj izvedbi. To nije ultra brzi techno, ali je na trenutke vrlo deep, oštrih rubova i sa iznenadnim i neočekivano svjetlim melodijskim intarzijama.

Više od njegovog seta nisam doživio, ali znam da će biti slijedeće prilike. I on sam je bio zadovoljan svojom izvedbom, kao i reakcijama publike. Ja sam pak neopisivo sretan što sam doživio biti dijelom publike koja je više od pet minuta samo slušala, a ako je i fućkala, to je bila reakcija na podstrek koji je slao Francesco svojim "još vam nedam" stavom.

U zadnje sam vrijeme na nekoliko strana grintao protiv chit-chatera od kojih ne možeš pratiti ni jedan glazbeni performance, a bez da buka njihovih razgovora ne nadglašava razglas. Super mi je što na ovom raveu nije bilo tako. Dragi ste svi koji ste taj čas bili u publici. Respect.

Odat ću vam jednu malu tajnu. Francesco se sprema raditi neke glazbene materijale sa Eduardom de la Calle-om. To će sigurno biti interesantno.

Dan 1 - KiNK

Vidio sam zadnjih tjedana dva mala video klipa u kojem on i neki njegov kompa imaju jam session u improviziranom studiju. Super mi je to bilo. Spotao sam da koristi neke modularne sintove, Roland ritam mašinu, Novation padove, ali i da su obojica u tome do kraja. KiNK je DIY-er i sav je u tome. Di ćeš bolje.


Ignorirali smo ostale prisutne dok je on s puno žara objašnjavao i najmanji detalj svog setupa. Strahil rado prezentira svoj način rada i ne krije ništa. On u svom setupu koristi relativno jednostavnu kombinaciju, ne pretjerano skupe, opreme.

Uz Ableton na računalu, tu je nekoliko padova, kontrolera, kao i neki gadgeti koji su zapravo kontroleri, a koriste se kao i kad na Nintendu igrate, na primjer tenis. U ruci vam je neki upravljač, a vi mlatite po sobi i razbijete tv, prozor ili akvarij. Na tonskoj je probi sve u detalje opisao. Vrlo velikodušno i s puno žara.


Ako gledate KiNK-ov live nastup primijetit ćete da on izvodi neki performance rukama. On, naime, u rukama ima te male kontrolere (daljinske upravljače) kojima proizvodi neki zvuk (udarac bubnja, šum ili slično). Taj njegov način je zanimljiv, on sam kaže da je tako slobodniji i kreativniji, a ja si mislim kak to i nije tak bedasto, jer i ja dok plešem stalno nekaj sviram s rukama. Uglavnom bubnjeve.

KiNK zapravo koristi dosta pristupačnu opremu i na vrlo zanimljiv način je koristi. Izrađuje i vlastite kontrolere. Ona priča s početka teksta o broju gateova i notama nije napisana bez veze. To je KiNK-ova priča.


Moj je dojam kako KiNK spada u "najmekši" techno ovog festivala. Njegova je filozofija zvuka drukčija od ostalih, a njegov je live nastup vrlo angažiran i dojmljiv. Publika izvrsno reagira na njegove pokrete, a on to zna prepoznati.

On nema klasičnu glazbenu naobrazbu, pa je pronašao svoj način kako urediti svoj set, a da istovremeno može biti siguran kako je sve od glazbenog materijala što koristi u skladnoj ljestvici.

Odat ću vam jednu malu tajnu. Ako vidite žuto obojani sample na njegovom laptopu onda je krenuo sa stvari iz C dura. Žuti svi pašu u C-dur. Ne zanima ga u datom trenutku je li to d mol, e mol ili G dur, glavno je da ostane u harmoniji. Ako pak vidite neku drugu boju, valjda je neka druga ljestvica. Ili ste jednostavno nekaj loše pojeli. Ili popili.

Isto kao i Strahil, tako će napraviti i svatko od nas kad se primi improviziranja na nekom glazbenom instrumentu, a nema solidnu glazbenu naobrazbu. Na najjednostavniji način. Impresivno je koliko dobrog zvuka i melodioznosti KiNK producira na ovaj način. Volio bih ga ponovo poslušati kad mi se pruži neka prilika. Ne zbog toga što posebno ludim za takvom vrstom glazbe, već zbog cijelog doživljaja i načina na koji on to radi.

Dan 1 - Pero Fullhouse

Znam da je bio ujutro, al zapravo se sjećam samo da sam nekome rekao - Eto ga, Pero pere. Al recimo, uopće se ne sjećam da sam ga i fotkao. Ali to je on, na slici.


Dan 1 - After party

After party počeo je u 7.30 u diskaču hotela "Medena". Uz nekolicinu njih unutra, te još veću nekolicinu njih vani na terasi, ovaj je after bio jedan neobičan slučaj.

Ja sam taman ubacio prvu stvar, kad se kraj mene stvorio lik sa USB stickom.

Pozdrav, hoćemo ti i ja b2b - jedan na jedan. Može, rekoh. Ja ti imam samo svoju produkciju i to što prijatelj i ja radimo u Berlinu, kaže on. Ti sviraš house, pita on mene. Ma sviram ja i house, kažem. Luka, gdje god da si sad, znaš i sam kolko je to dobro ispalo i mi ćemo to sigurno opet ponovit. Odlična mjuza. E, da, čak smo se i formalno upoznali nakon sat vremena.

Nakon toga su i oni najvjerniji plesači otišli na terasu, pa nas je unutra bilo još manje. Ja sam si izbrijao da je to ok, jer su i Pink Floyd svirali iza zida. Odvojeni od publike. Mi smo čak i pomakli granice, jer smo publici još i okrenuli dupe. Tako je pult postavljen u odnosu na terasu.

Makar, nama dvojici bi bilo bolje da su bar neke curke ostale. Mi nismo toliko radikalno underground. Završili smo oko 11 sati. Treba spavat. Za par sati počinju aktivnosti drugog festivalskog dana.

Izašao sam iz tog brloga na sunčevo svjetlo kao šišmiš. Vani je stajala ta curka naslonjena na ogradu. Znamo se iz viđenja. Bila je tu cijelo vrijeme. Ona je iskusna. Ima tamne naočale. Pa ne mora škiljit. Izgledalo mi je kao da ima smješak Mona Lise.

Nekad ti padne entuzijazam. Kad vidiš da ima i neka cura koja ne pobegne doma prije kraja, onda i ti dobiješ boost za dalje. Tako je i bilo.

Nastavak slijedi. Love you all.

#moondancefestival #KiNK #FrancescoTristano #EduardodelaCalle #JanKinčl #Bebetto #PeroFullhouse