Na prijelazu tisućljeća kad je DJ Jogarde aka Pepi aka Josip Hubzin krenuo sa svojim klubskim programom "Freilauf", koji je dijelom živio i u zagrebačkom klubu Masters, naš obiteljski klubski angažman je ulazio u period hibernacije. U dnevnoj sobi na Lašćini još uvijek je bila redakcija "techno.hr"-a, prototip transmisijskih zvučnika, akvarij i pas Arno. Boxer.
Maja Prišt
Lašćinskom ulicom su neprestano prolazile studentice. Draže mi je bilo kad su se vraćale u studentski dom nego kad bi jutrom odlazile na predavanja, jer bi se tada uspinjale brdovitom ulicom na koju je, prikladno, gledao prozor dnevne sobe. Strma je to ulica i penjući se moraš upregnuti sve mišiće. Prolaze one i gledaju mene i već dugo ima što smo odselili s Lašćine. Ovdje gdje sad živimo je ravnica i nema studentskog doma u blizini.
Golden Years
Tih smo se godina muvali po Tvornici, Aquariusu, Gjuri 2, rekao bih i Lapu, vojnim "Kozara" šatorima i nadasve odličnim ljetnim open-air festivalima. Slavili smo londonsku tech-house školu, Stereo Studio, raniji Kontrapunkt. Odlazili bi na zaista neobična mjesta gdje bi se održavali partiji. U nekom trenu pojavio se Jogarde i slobodnim stilom protrčao kraj nas, ni pozdraviti se uspjeli nismo.
Vojni šator "Kozara" - priručno mjesto za house ili techno party
Mi smo spuštali rolete na našim party destinacijama, gasili svjetla i prestajali sa afterima u redakciji. Kad u životu dođu velike promjene, kao što su djeca, tada se neminovno odričeš nekih strasti i okrećeš se tom spiritualno-biološkom događaju koji je valjda i najveći u tvom životu, pa želiš biti što bolji.
Ruby Tuesday
Slijede godine u kojima ćeš rijetko ili nikad otići na cjelonoćni izlazak. To su i godine u kojima masteriraš razne nindža i kung-fu vještine. Možeš obaviti svaku kućansku radnju, a da se ne čuje ni najmanji zvuk. Bebu sve probudi. Pjevaš uspavanke. Ovo što ću sada reći je jako važno i nemojte dopustiti da se preko toga olako pređe. Ni pod koju cijenu ne pristajte na uobičajene pjesmice uspavanke za bebe.
Pjevajte pjesme koje biste i inače rado pjevušili. Ja sam imao nekoliko favorita, ali na prvom mjestu uvijek je bila:
She would never say where she came from,
yesterday don't matter if it's gone.
While the sun is bright,
or in the darkest night,
no one knows, she comes and goes...
Nisam sve ovo napisao kako bi vam dočarao ljepote roditeljstva, niti da bi vas pilio činjenicom kako nećete moći ići na partije kad poželite. Dobro, to zbilja nećete moći. Govorim vam ovo radi djece. Nemojte im, zaboga, pjevati neke konfekcijske uspavanke, kao:
Good night to you. Good night to me. Now close your eyes and go to sleep. Good night. Sleep tight. Sweet dreams tonight. Good night. I love you.
U godinama koje će uslijediti, vaš će dnevni mir povremeno kvariti oni vaši prijatelji koji još nemaju djecu i koji partijaju. Vi ćete odmahivati rukom na njihove priče, pokazujući kako ste to prerasli i dajući im do znanja da vas to više ne zanima. How yes no.
I meni su stalno nabrajali kaj sve propuštam. Ali kroz cijelo to vrijeme jedno se ime ponavljalo opet, ponovo i iznova. Pepi - Jogarde - Josip Hubzin. Moraš otići na Freilauf. Nisi bio ni na jednom Freilaufu? Mislim, Šuflaj. Viđao bih ja povremeno po gradu plakate za Freilauf. Uočio bih samo naziv, ne i ostali tekst i iskreno, dugo sam mislio da je to neka trka, kao "Terry Fox run".
Ono što je u svemu tome dobro (ili možda nije, ali nemojmo kvariti doživljaj), je to što će klinci začas dorasti do godina kad su najpametniji i kad im uopće više ne trebate, sve dok im ne zatrebate, što je zapravo stalno. I ne prestaje nikad. Međutim u to njihovo ranopubertetsko vrijeme se ponovo dijele karte za agilne roditelje. Samo će deset do petnaest posto s(p)retnih ući u ovaj klub. Povratnici. Seniori. Veterani. Kužeri. Clubbberi.
Kužeri, klet i kadulja
Imam neke svoje kužerice i kužere, kao što su BFF, Heidi, V-poll ili 69, čijim hintovima vjerujem, a oni su mi i dalje hintali - Pepi, Pepi, Jogarde. Ima jedan osjećaj koji razvijamo kad o nekome kroz dugo vrijeme slušamo u superlativima, a sami nismo u prilici uvjeriti se u isto, pa postajemo skeptični prema vještinama ili atributima te osobe. Taj se efekt razvio kod mene, a naspram Jogardea.
Taj skepticizam je zapravo ljubomora ili čak zavist. Kužeri su ga prokužili, a ti sam nemaš pojma. Ako ti nemaš pojma o nekome, onda taj netko sigurno nije jako dobar? Jer da je jako dobar, ti bi imao pojma o tome. Svi vi kojima se to događa, tablet u ruke i odmah klečat u kut. I samobičevanje. I nastavite čitati. Na tabletu.
Crvena Škoda po bregima juri, prešli smo f klet v Zagorje. Kod mojeg partnera iz crewa. Pepi bude tam vrtil. I vrtil je on, al vrtili su i nas gemišti, tak da se ja ničega ne sjećam previše. Nekaj od pijače jače. Ne znam kolko se on sam sebe sjeća.
Drugi put sam ja vrtil, a on je sa svojim šefom išal u Njemačku. Na bauštelu valjda. Opet se nismo potrefili. Al bila je zato njegova žena. Hrvatica. Ona je plesala na proplanku pod mjesečinom. Znam da sad svi mislite - vještica. To su pizdarije, get over it.
Onda je treći put bila sreća jer je on svirao cijeli set, al' nekak, samo pol sata sam ga slušao. Odmah su mi kužeri došli s pitanjima - I kakav ti je? Kajaznam, dobar mi je, Jaguara nije puštal, pa nije mi loš.
I tak, zadnje tri godine, malo po malo, slušam ja njega sve više i više. Zasad još ništa od Jaguara. Meni ne bi smetalo. Ja nemam problema s Jaguarom. Samo sa "Wind of Change" i Scorpionsima.
Na koncu sam jedan dan tresnul šakom po stolu i velim ženi - Dobar mi je taj Joža, a da znaš, ni vino mu nije loše. Sad imam problema sa radiokarpalnim i mediokarpalnim zglobom. Od treska šakom po stolu. I od miša. Kažu da kadulja pomaže kod raznih tegoba.
Znakovi
Cijelo to vrijeme planski bih dolazio na kratki dio njegovog seta, ili bih ga skroz ignorirao ciljajući na headlinera večeri (Oben, Fnck this.., 40Love). Čekao sam čas u kojem će se početi pojavljivati znakovi. Znakovi će mi reći - connoisseur dolazi.
U međuvremenu sam pohodio neke loosy back to back aranžmane - Jogarde & Felver i o tome ću jednom pisati. Oni sjedine duh, vještinu i snage kao Nathan Algren i Moritsugu Katsumoto.
Početkom ovog tjedna počeli su se pojavljivati znakovi. Mijenjali su se nekoliko puta. Ucrtavao je rute kojima se prolazi između zvijezda. Nizali su se apstraktni stihovi. Kroz tjedan je nekoliko puta mijenjao znakove i ucrtavao druge rute. Sve je upućivalo na nepredvidiv razvoj događaja. Koja će to biti glazba? Izgleda da će mijenjati smjerove u skladu sa silom. Sila je doprla i do mene. Zažaliti, neću ja.
S vremenom, nas dvojica smo upoznali jedan drugog u nekim glazbenim segmentima. Nisam znao što očekivati od te večeri. Najavljen je cjelonoćni set. Već sam opisivao strukturu takvog seta, potražite članak o Jogardeovom partneru, također cjelonoćnom. To je svojevrsni storytelling.
Life begins at forty:love
forty:love | 40Love je klubska večer iza koje stoje pokretači Felver & Jogarde. Mjesto radnje je klub Masters u Zagrebu.
Jogarde allnight. Gospođa još nije bila u Mastersu. Odmah smo odlučili ići zajedno. Nakon te odluke krenuli su mi grčevi u želucu i knedla u grlu. Tamo me poznaju, kaj ako ona napravi neku pizdariju? Hoće li i mene izbaciti, ili samo nju?
Kad smo došli, tamo je kuhalo. Ne tako pun Masters, jedan je sat iza ponoći, neka ekipa je u malom Mastersu. Dolje interijer izgleda drukčije nego prije. Penjemo se gore, već se čuje zvonka radost. Tamo su već dobro zagrijani moja BFF i njen čovjek, zajedno sa društvom. Hangali smo uz njih i uselili se u centar zbivanja.
Honey Bunny
Gospođa se uštekala na podij i slijedećih pet sati nije stala. Besprekidnm plesom eliminirala je sve prisutne. Ima ona i energiju i groove. Ona nosi i nešto više opreme od ostalih. Nije da je hvalim zato kaj je moja žena i zato kaj plaća račune za ovaj blog, nego zato kaj ima puno tih rejverskih utakmica koje je odigrala, a jučer je u Mastersu bila velemajstor. Moram spomenut da je prije stalno gramofone nosila. To nije lako. Danas ima milf status i mislim da je nepobjediva.
Ingredients
Negdje u vrijeme našeg dolaska, Jogarde je puštao jednu krasnu pjevanu stvar, nisam upamtio, ide ovako nekako - When i see you smile i can face the world, tra la la.
Bacivši oko iza DJ pulta, zadovoljno sam se osmjehnuo. Uz dva playera, on je postavio i jedan gramofon. Mogao je on ripat vinile i svirat tih nekoliko stvari s playera, ali sam čin donošenja gramofona govori o predanosti, o osjećaju i strasti.
Taj dio seta bio je ispunjen house glazbom koja odlazi u područje tech-housea. Zamijetio sam John Tallabota. Dosta stvari sa labela "cin-cin", zatim LOR - Generation Nostalgia. To je plesna, otvorena, driving glazba s jednom, vrlo decentnom, trancy aurom. Glazba je to svjetlih zvukova sintisajzera i upečatljivih melodija. Jogarde unutra povremeno umiksava zamuljane, deep house stvari, gotovo garage zvuka.
Muljavost tog housea je kao kad u shakeru tresete gnjecasti led. Siguran sam da je bilo nekih Hivern Disc izdanja. To je label John Tallabota. Iako Jogarde u ovom dijelu njeguje svjetliji zvuk, povremeno ga muti i spušta duboko dolje i time potencira napetost na flooru. Mislim da neću puno pogriješiti ako ovaj dio seta svrstam u viziju zvuka kakva dolazi od Ulrich Schnaussa ili Boards of Canada.
Tu su i zeznuta Engoli izdanja, neki funk u Todd Terje remixu. Kako dovede stvari do granice tech-housea, tako se i odvažno spusti u techno. I to u intelligent abstract techno. Eduardo de la Calle ili Carl Craig. To nisam uopće očekivao.
Volim to. Siguran sam da apstrakciju upotpunjuje i sa već spomenutim "Boards of Canada". Poslušajte Eduardo de la Calleov "Cellestial Highways", ili "Anima Animus", pa i "I think I love you", da se malo ufurate. To će vam dati osjećaj za ovaj dio Pepijevog seta.
Zeleni tartan
Najednom te iz čistog beata prebaci u soul. Plesni se pokreti erotiziraju. Duga je to noć, ne sjećam se dosta stvari koje sam pokušao upamtiti. U ovom dijelu ima zvuka Francois Kevorkiana. Podnaslov od škotskog uzorka nekako ide u ovaj dio teksta.
Zatim slijedi povratak u čisti naelektrizirani drive, poput Fort Romeaua ili Roman Flügella. Ima tu i deset godina starog čikaškog deep housea. Iznenađenja se redaju. Permanent Vacation, Philomena, možda i K7 Records.
Ponovo je sve u mekom ritmu, melodično, sa povremenim agresivnim eskapadama na klaviru, kao u Deetronovom remixu Jose Padilla - Blitz Magic. Bass lineovi plove ispod osnovnih melodija. Osjeća se Bruto. To je stvar Denis Horvata sa zaraznim drajvom. Kao da u ovom dijelu svaka stvar koju Jogarde savlja ima neki takav drive. Bruto doduše nije pustio.
Divljinom bika naprijed
Već sam prije primijetio da Jogarde ima jednu izvrsnu osobinu, nešto što i sam volim raditi, ali i nešto što se na partiju rijetko dobiva. Ima jasnu viziju kako spojiti dvije skladbe koje "nitko normalan" ne bi spajao, jer je izuzetno teško, nisu harmonijski kompatibilne, različitih ritmičkih struktura i breakova.
U trenutku kad započne s takvim mixom, na podiju odmah osjećate da je nešto neuobičajeno, ali on to tvrdoglavo drži zajedno, sve ima tendenciju da se raspadne i da nastane potpuni kaos, a mix se pretvori u wreck. U konačnici ga čistom upornošću izvuče do kraja. DJ-i to uglavnom ne rade, jer je opasno. Zajebeš dok si reko kifla, publika fućka, ti si loš. Jogarde to radi sjajno, a iskreno, ja nikad nisam siguran kad si on izvlači dupe iz nemogućeg miksa, a kad stvarno upravlja nemogućim miksom. Tada ima poker face.
Mislim da je to kao jahanje razjarenog bika. Nikad ne znaš u kojem će se trenu životinja propeti, ispustiti ljigavu pjenu kroz nozdrve, podignuti stražnje noge i tresnuti te o ogradu. Ali znam da podiže adrenalin. I strah. Kod onog koji miksa. Ali i kod publike.
Drugi hrabri potez koji on radi jest ubacivanje stvari sa beatless početkom i pjevanim uvodom nakon stvari koja je imala čvrst neprekidan beat. Radi to odlično. Imaš groovy ritmičnu stvar, ili tech, zatim nagli nestanak beata i odjednom klavir svira jazz. I onda počinje drugačiji beat.
Taj iznenadni nestanak beata izaziva trenutnu reakciju kod dijela muške publike u vidu podvikivanja i fućkanja. Ali kad u skladbi krene beat, oni se smire i nastave đuskati. Nakon što to Jogarde napravi tri-četiri puta, peti put više ne fućkaju. Samo đuskaju. To volim.
Ima stvari koje su napravljene s ciljem da bi izbacile publiku iz takta. Krene i zavrti se, taman te uvuče u ritam kad krene dugi i polagani down. Spušta do razine iritantno dugog breaka, glave clubbera se dižu, fućkanje nadglasava sve, WTF na čelima nestrpljivih? I taman kad dečki iz stražnjih klupa uđu u cressendo svojim fućkanjem i vikanjem, stvar se vrati moćnija nego prije. A oni spuste glave i ušute. Te đuskaju dalje. Rampa - Necesitty je jedna takva stvar. Tu stvar Jogarde jučer nije puštao, ali je imao neke slične momente.
Ako pročitate prolog knjige iz koje je posuđen ovaj podnaslov, izvan glazbenog konteksta možete doživjeti ovu atmosferu i emocije. Hura, još živimo - J.M. Simmel.
Sensei
DJ je tu i da podučava. Metode ne moraju uvijek biti ugodne. Narodski bi se to reklo "jebanje keve". Namjerno sam napisao na srpskom, jer je danas rođendan dragom DJ-u iz Beograda, htjedoh mu čestitati, a na kraju pišem ovaj tekst cijeli dan. Kristijan, sve najbolje. Dođi...
Bila je jedna stvar, definitivno prije 3 sata. Uvjeren sam da je to Acid Pauli, ali ne mogu pronaći ništa od njega što bih identificirao kao pogodak. Jako me intrigira.
Ima krasnu strukturu, slično kao "Nana". Zatim Jamie Woon - Night Air. Odlična neka verzija. Nije original, ne sjećam se baš, mogao bi biti edit koji su napravili Solomun & Axel Josh.
Highlight večeri. Ne toliko monumentalna stvar, koliko stvar koja osvaja glavnom melodijom i zaraznim ritmom. Siguran sam da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Jeremy Olander - Panorama. Poslušajte svakako.
Motley Crue
Ekipa. Po slobodnoj procjeni 10-20% uobičajene Masters ekipe, ostali su mi prilična nepoznanica. Staro i mlado. Da ovo nije Jogarde i 40love ja bih možda prekršio neku od PLUR konvencija.
Nasilnost pojedinih muškaraca prelazi granice tolerancije. Način na koji se kreću kroz floor, kao i način na koji zauzimaju prostor je invazivan. Njihov body language nije za ovo mjesto - ovo je forty:love, crveno srce svijetli na zidu. Točno na sredini između ženskog i muškog zahoda. So sweet. And nasty.
Uvijek me posebno obraduje ljubaznost i želja mlađih, nadarenih, da pomognu nama starijima. Dok sam čekao red u WC-u mlada mi je ljubazna djevojka objašnjavala da ima i iza ovih vrata na koja sam naslonjen jedan WC i da ga ja smijem koristiti. Ja sam njoj pokušao objasniti da u tom nema svjetla, kao i da pisoar malo curi i da mi ovaj čas nije neka špica stajat u tome.
Nje se to nije dojmilo, pa mi je ponovo pokušala pomoći. Opet sam joj ponovio svoje argumente. Pogledala me svojim pametnim očima, te nakon što je nekoliko sekundi promislila o tome, složila se da je svjetlo dobar argument.
Netko će reći kako to nije prava iskrena želja za pomoći, već ona sugestivna i potpomognuta, substancionirana. Ja ću reći kako ti što to kažu nisu u potpunosti uspjeli razumjeti kako stvar funkcionira. Ja smatram kako je upravo ovo iskreno. Ostalo su konvencije koje nameće okolina.
Siguran sam da će ova djevojka jednog dana kužiti kako stvar funkcionira. I da će joj, kao i meni danas, biti smiješno i zabavno što jedna osamnaestogodišnjakinja u muškom WC-u, smatra jednog forty:love muškarca starijom osobom koja treba pomoć. Kako bi se popišao u muškom WC-u.
Na forty:love je bio najviši čovjek u Zagrebu, ali ne i najviša djevojka u Zagrebu. Nju viđam češće nego njega. Bit će da su se jučer mijenjali za šihte.
Na kraju se sistem ipak čisti od negativnih misli i uzima pozitiva djelić svačijeg tkiva. Mi smo otišli u šest sati, najviše kako bi izbjegli rastanak u suzama sa domaćinima. Đin-tonik, opet, opet ista priča. Vozili smo polako, Denis Horvat i Bruto lagano su u autu pleli mrežu.
Josip Hubzin
Dosta sam riječi napisao? Puno je tih godina i događaja u kojima sam slušao o njemu. Otkako smo se upoznali i počeli komunicirati više, sve sam više spoznavao da nam se glazbeni afiniteti i ukusi, kao i neki životni pogledi i stavovi prilično poklapaju. Pri tome sam i ja postao sigurniji u sebe, pa si dozvoljavam ovoliko secirati pojedine dijelove njegove glazbene arhitekture.
Sada sa sigurnošću mogu reći kako je on sposoban isporučiti jedno putovanje u kojem vam neće biti dosadno, bit će napetih trenutaka, bit će trenutaka na kakve niste navikli. Ponekad će zahtjevati od vas ponešto strpljenja i natjerati ga da zajedno s njim prođete kroz bajku, ali će vas i nagraditi za vaš trud.
Ovakvu priču i zvučni potpis, takve glazbene strukture i doživljaj potpune ispunjenosti glazbom u kojoj se miješaju house, disco, techno, funk, soul, acid, elektro, you name it, dosad sam doživio još samo od Andrew Weatheralla. To je bilo nedavno i utisci su još svježi. Pepi je očito radio na tome da sinoćnja večer bude jedna od onih za pamćenje.
Pokušat ću odsad ovim tekstovima dodati i poneki stih. Uz ovaj tekst jednostavno im odgovara pjesma velikog francuskog pjesnika Charles Baudelairea - Music. Nisam mogao odlučiti koji prijevod odabrati između ova dva, jer svaki nosi svoju ljepotu. Zato, evo oba.
Music by Charles Baudelaire
The first one
Music doth uplift me like a sea Towards my planet pale, Then through dark fogs or heaven's infinity I lift my wandering sail.
With breast advanced, drinking the winds that flee, And through the cordage wail, I mount the hurrying waves night hides from me Beneath her sombre veil.
I feel the tremblings of all passions known To ships before the breeze; Cradled by gentle winds, or tempest-blown
I pass the abysmal seas That are, when calm, the mirror level and fair Of my despair!
The other one
Music, like an ocean, often carries me away! Through the ether far, or under a canopy of mist, I set sail for my pale star. Breasting the waves, my lungs swollen like a ship’s canvas, night veils from me the long rollers, I ride their backs: I sense all a suffering vessel’s passions vibrating within me: while fair winds or the storm’s convulsions on the immense deep cradle me. Or else flat calm, vast mirror there of my despair!