Futurescope je klubska večer koja je sa svojih više od petnaest godina postojanja stekla status svojevrsne institucije elektronske glazbe. Iako Futurescope nije u mom radijusu kretanja i tek površno pratim njihova događanja, Futurescope je važan projekt u domaćoj ponudi klubskih događanja.
Klub Boogaloo, OTV dom kako ga zove zrelija generacija, ili Moša, kako ga zove još malo više zrelija generacija, okupljalište je ekipe koja rijetko prelazi dvadeset i petu. Danas je to mjesto mlađe generacije. Fitness girls sa tri pruge po strani i Adidas znakom, guys from da hood i some other guys.
Kašinari
Ja sam za njih malo previše hippy, vjerojatno me doživljavaju kao nekog starog pijanca ili redikula. Opet, bolje da me i tako doživljavaju nego da me uopće ne doživljavaju. Kasnije bude "respect bro" i neko klasičarsko pitanje poput - jeste vi još iz Kašine? Jesmo. Mi smo oni na koje su vas roditelji upozoravali. I ne morate nam govoriti vi, niti gospon.
Pa dobro, pitate se sad, koji je vrag mene tamo odnio? Jučer je Futurescope ugostio jednog od pionira elektronske glazbe - Richard Westa, poznatijeg kao Mr.C. Slušao sam Mr.C-ja više puta, ne mogu reći da mi predstavlja neko veliko uzbuđenje, dapače mislim da mogu dobro procijeniti kakvu će energiju pružiti i kakvu glazbu složiti. A siguran sam da će složiti odličan i energičan set. Nosim sa sobom i određenu dozu rezerve, jer glasine uvijek neke kruže, a glasine, znate kakve su. Rijetko se pišu lijepim slovima. Tako se i njemu pripisuju neke devijacije, skretanje sa "pravog" puta i slično.
Umjetnost je ionako sama po sebi devijacija i ja sam svoj "zen" postavio u pozitivan položaj očekujući jedan velemajstorski DJ set.
Gost slavljenik
Više ću ovdje o Richardu nego o glazbi i samoj klubskoj večeri. Njegova priča protkana je nizom anegdota, a smještena je u trenutak povijesti u kojem disco, hi-nrg i funk napuštaju diskoteke, u kojem nestaju i diskoteke, a pojavljuju se warehouse i ilegalni partiji sa nekom novom, house i techno glazbom.
Mr.C na ovom gostovanju obilježava tridesetogodišnju DJ karijeru. Svih tih godina ostao je u samom vrhu, ima prepoznatljiv zvuk, produkcija mu je izvrsna i zapravo ne sjećam se da mi je kao DJ ikada bio loš. Kao osoba, Richard West je pozitivac. Njegovi su social statusi filozofijom i pogledom na svijet kompatibilni mojima. Richard je bio tamo gdje se kalio čelik. U njegovoj biografiji ucrtane su sve bitne točke razvoja elektronske glazbe i klubske kulture u posljednjih trideset godina.
Milkman
1982. godine Richard West je bio šesnaestogodišnji britanski tinejđer koji raznosi mlijeko i usput repa (rapper). Družio se sa break dancerima, dobivao pokoju priliku da repa na lokalnim radio stanicama, ili privatnim partijima. Već tada je odlučio da je on DJ, a ne mljekonoša.
S napunjenih osamnaest otišao je u legendarni klub Camden Palace, gdje je rezidenciju držao Colin Faver. Colinu, koji je puštao ploče, prišao je klinac i pitao može li dobit mikrofon. Naravno da ne, odgovorio je Colin, vjerojatno se i nasmijavši. Rekao bih da je to ulet dostojan onog - E, oćeš pustit Jaguara? But, Ricard je bio uporan i uvjerio je Colina, kako je on Richard odličan rapper. Ok, odrepaj nešto, rekao je Colin, a već slijedećeg trenutka kad je čuo dečka kako repa, dao mu je mikrofon. Camden Palace je poludio. Richard je osvojio publiku.
MC
Richard je nastavio MC-jati uz Colina na KissFM, ali i za Zoo Syndicate i New Ambasadors. Cijelo vrijeme radio je na svojoj vještini DJ-anja. Camden Palace su vodili Colin Faver i Eddie Richards. 1986. godine Evil Eddie je natjerao Richarda Westa u studio i snimili su prvi track. Hit. Richard je tada odlučio biti i vokalist.
Dobio je angažman u Clink Street, a tamo se jedne večeri zatekao manager grupe "The Shamen". Bio je oduševljen acid zvukom koji je tamo čuo i zvao je članove benda da obavezno dođu čuti taj acid. Rekao im je, vi ste psihodelic band, a acid house je čista psihodelija. Članovi benda su došli, oduševili se i uskoro je Richard West bio gost član benda koji, osim što je rapper, ujedno je i DJ.
The Shamen
Prvi studijski posao uključivao je rad na pjesmi "Move any mountain". To ustvari nikako nije bio Richardov đir. Oni su bili bend sa rock korijenima koji se prebacio na dance glazbu, a Richard je bio soul & funk dečko. Nakon malo više od godine dana pridružio im se kao stalni član benda.
The Shamen su imali pjevačicu. Plavka Coleridge - Lonich bila je Amerikanka hrvatsko peruanskih korijena. Ubrzo po Richardovom dolasku napustila je bend i priključila se njemačkom elektronskom duetu Jam & Spoon. Richard je s bendom krenuo snimati album "Boss Drum". O tom albumu ne treba pisati, treba ga slušati.
Kroz devet godina, koliko je Mr.C bio član The Shamena, zajedno s njima prošao je tri svjetske turneje, a bili su i headlineri Glastonbury festivala. Imao je karijeru pop zvijezde i odlučio je da će svoju DJ karijeru držati podalje od toga. Držat će je underground. Popularnost The Shamena donesla je i dovoljnu količinu novca, s kojom je Mr.C osnovao glazbenu etiketu "Plink Plonk" i opremio tonski studio.
The End
Sredinom devedesetih zajedno sa Layom Paskinom (Layo & Bushwacka) otvara u Londonu nekad legendarni, a danas već mitski klub "The End". Paskinov je otac bio arhitekt i dobio je posao prenamjene jedne stare londonske zgrade u prostor namijenjen nekom obliku zabave. Richard i Layo na tom su mjestu udarili temelje moderne klubske kulture. "The End" je u trinaest godina postojanja definirao klubsku kulturu kakvu danas poznajemo.
Danas Richard tumači stvari ovako - House je došao iz Chicaga, Garage iz New Yorka, Techno iz Detroita. Mi u Londonu i Manchesteru smo usvojili tu glazbu i pretvorili je u kulturu. Iz te simbioze, te iz mjesta poput Clink Streeta ili Haciende stvorena je rave kultura. I kad su postali svjesni tog movementa, onda su iz Amerike doveli DJ-e. Frankie Bonesa i Little Louie Vegu koji su ostali u čudu kad su vidjeli u što se clubbing u Europi pretvorio. Rave! Vaauuuu!
Back to Futurescope
U ulogama domaćina bili su renomirani zagrebački DJ-i Mary i Cet. Klub je bio samo djelomično popunjen, nedostajalo je pedesetak ljudi pa da to bude opako dobra žurka. Prilično atraktivnim cjenik na šanku i ulaznica "jedna za dvoje" do nekih sati nisu bili dovoljan motivator zagrebačkoj publici. Ipak, uočio sam neke redovne clubbere. Petica iz zalaganja. Oni će se prepoznati.
U vrijeme kad sam došao vrtio je Mary. Zadnji put sam ga slušao u DJ setu prije nekih petnaest godina. Tad je tukao u techno bubanj. Sad je tech-house, naginje na progresivnu stranu. Svidio mi se drugi dio njegovog seta. Prvi nije moj đir, ali publika je odlično reagirala, a Mary ima dosta utakmica u nogama i cijelo ih vrijeme drži u pokretu.
Mr.C
Mr.C-ja sam dočekao sa laganom strepnjom. Početak njegovog seta samo je povećao moju zabrinutost. Nisam baš to očekivao, a i neki ornamenti u trackovima koje je puštao činili su se prekičastima. Sve je to trajalo nekih pola sata i izgledalo je kao da će nedostatak posjetitelja i Richardova naizgled nezainteresiranost uroditi fijaskom. Barem što se mojih očekivanja tiče.
Ali u jednom trenutku, kao da je naskočio na pulfer, zapalio cigaretu i opustio se. A tada je krenuo Mr.C u svom pravom izdanju. Nije on srušio Boogaloo, nije to bio kraj svijeta. Za to se nisu pogodile sve svemirske sile. Ali bio je to pravi i odlučni DJ set, kojeg je Richard vozio izvanredno preciznim miksevima, koji je na trenutke odisao elektro zvukom, bio pomalo eklektičan i konstantno naginjao u acid, gdje je u konačnici i završio. The force was strong in this one.
Kako je set odmicao, vidjelo se da Mr.C isporučuje, kako on kaže, quality adult contemporary dance music - house i techno. Od rafiniranijeg smooth housea poput onog koji radi Iranac Nima Gorji, preko Masterminda, sve do Sayteka koji izdaje na Mr.C-jevom labelu SuperFreq. Čini mi se da je tek u dijelu seta koji je obilovao acidom DJ u potpunosti uhvatio kontakt s publikom. Nakon toga je majstorskim potezima radio napete, ali ne dosadne breakove, ali i zaustavljao tanjur playera kao da je riječ o vinilu. U njegovom miksu nema iskakanja, nema udaranja, samo čvrsti ritam i nadgradnja kroz melodiju ili češće dominantni bassline. To je bio vrhunski zanatski DJ set u trajanju od dva, dva i pol sata.
Mr.C je pult prepustio Cetu i onoliko koliko sam pratio (a nisam baš, sorry!) Cet je zadržao isti nivo i istu snagu. Richard je ugodan sugovornik koji voli podijeliti svoja iskustva i svoju priču. Iako bi i njemu draže bilo da je bilo više posjetitelja, osjetio je da je ova publika imala volju i energiju, a to je najbitnije. Komentirajući scenu, pisanje medija, forume i kritičare koji mu zamjeraju neke njegove glazbene kreacije i izlete, Richard kaže: I can only play the way I do. I can't be anyone else. Na usputno pitanje može li se sjetiti kad je zadnji put izgubio floor samo se slatko nasmješio.
Ja ću zadovoljno zaključiti kako je Mr.C, jedan od nositelja scene elektronske glazbe odličan. Ako bih radio usporedbu sa nekom drugom vrstom glazbe, način na koji Mr.C vozi svoj set je ovakav: To nije strast i kreativnost kakvu su nekoć imali Dire Straits, ali je session kakav bi danas napravio Mark Knopfler.