Kad pišeš status na Fejsu, možeš si svašta dozvoliti. Stilska sloboda, sleng, interne fore, građanski prihvatljive psovke, tvoja fotografija kad si imao šesnaest. Tamo te čita 2-4% tvoje ekipe i još nekoliko njihovih frendova, koji btw. i tebe znaju, ali se još nisu odvažili stisnuti "Invite".
Svi znaju što od tebe mogu očekivati, a i ti znaš koliko daleko smiješ ići. Pišeš opušteno, jer mala je vjerojatnost da će te frendovi, poznanici i virtualni frendići počet javno razvlačit. Osim ako nisi kreten. Al smiješ nekad bit na ego-tripu. Ono, ekipa te zna smirit.
Otkad sam se obratio široj i nepoznatoj javnosti, odnosno javno izložio svoj ukus, znanje i neznanje, stalno imam neku briju da je nešto trebalo biti napisano ovako ili onako, a da nije baš bilo kako sam opisao i sve još nešto.
Htio bih zadržati stil, a tko god se upusti u čitanje nek bude spreman da malo i skrenemo s glavne teme, jer ja volim puno pričati, pa se to reflektira i na pisanje. Sorry, but jebiga.
Netko ima drukčiju viziju bloga, meni je blog tehnički najpraktičnija forma za objavljivanje tekstova, slika i nešto multimedije.
Osluškujem reakcije čitatelja, slušam komentare i čini mi se da moram još jednom naglasiti da ovdje ne pišem kritičke osvrte, te da na ovim stranicama neće biti tekstova koji pišu o nekom događanju koje je bilo loše, ili se meni nije svidjelo. To nije cilj mog pisanja. Želim podijeliti s vama ono što je bilo dobro i zanimljivo.
Klubska kultura je danas mnogima nepoznata. Većina ljudi ne posjećuje klubove, a način na koji doživljavaju DJ-a u klubu je sveden na dvije riječi - "Techno party". Ima i onih koji posjećuju klubove, pa im je svejedno nepoznata klubska kultura. Želja mi je prenesti dojmove i deplasirati neke stereotipe.
DJ-i često nisu samo zabavljači, netko tko je došao izvrsno vas zabaviti. Oni najčešće imaju neki svoj umjetnički ili kreativni izričaj i norme od kojih ne žele odstupati. To je performans. Ako ti nešto nije baš po ćefu, budi drug jer tamo je dvjestotridesetipet drugih kojima je baš do jaja. Clubberi, partijaneri, raveri i vidovnjaci. I još neki čudni likovi.
Nekad je pisanje euforično, nekad je opterećeno tehničkim znanjima, nekad glazbenim egzibicijama, nekad bude nepovezano i na četiri fronta. Takav je upravo tekst o Kuniyuki Takashiju.
Odlučio da neću naknadno dorađivati tekstova, iako mi je bilo grozno drugo jutro kad sam ovaj čitao.
Nema predaje!