• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon

Blog post

Rave na službenom putu

Ovaj tekst sam napisao krajem ožujka 2020. godine. U vrijeme tog prvog lockdowna, vladala je atmosfera koja nikako nije pogodovala objavljivanju ovog teksta. Svaki odmak u razmišljanju ili ponašanju, a od službenog i općeprihvaćenog, nije bio dobrodošao. Činilo mi se tada kako ni ovaj tekst nije dobrodošao. Sad je već prošla sredina listopada i već smo u drugoj sezoni. Nitko više ne mari za nešto što je bilo proljetos. Atmosfera više nije tako nabrijana kao što je bila proljetos. Svima je već pun kurac mjera i problema koji su se uvukli u naše živote.


Tekst opisuje događaje koji su se odvijali krajem ožujka ove godine. O ovom tekstu i njegovom sadržaju dosad nikome nisam pričao. Čak ni svojim ukućanima.


Lockdown (ožujak 2020.)


Otkako su nam se preko noći promijenili životi, nastojim to preokrenuti u svoju korist. Iako svakodnevno odlazim na posao, nepostojanje gužve u prometu i nemogućnost druženja, kao i nemogućnost obavljanja bilo kakve druge aktivnosti, ostavljaju znatno više slobodnog vremena u odnosu na prije. Odmah u početku lockdowna sam obavio sve one kućanske popravke koji su se nagomilali s vremenom. Potom sam se uhvatio popravaka nekih uređaja, koji mi stoje u radioni, čekajući bolje dane.


U nekom trenu sam shvatio da ne želim baš sve podrediti tim aktivnostima, te sam se okrenuo glazbi. Mislim da se to dogodilo u trenu kad sam shvatio da na feedu Fejsbuka svako malo dolazi neki Watch Party ili live DJ stream. Uzbuđeno sam dojurio iz radione, s namjerom da odmah radim live stream. Kako mi to već prije nije palo na pamet? Pa to sam radio i prije godinu, a i prije dvije. Tada prije, zadovoljstvo mi je pružalo to što sam na taj način, približavao modernu elektronsku glazbu nekoj drugoj, ne nužno clubberskoj ili partijanerskoj publici.


Tada sam radio stream u dane i sate kada bi ga mogli pratiti oni, koji u svojim životima trenutno nemaju mogućnosti, a možda niti pretjerane volje odlaziti na partije, ali i oni koji tako nešto nikad nisu ni iskusili. Međutim, ovaj put mi takvi nisu bili na pameti. Ovaj put sam mislio na one kojima je to najpotrebnije. Na one kojima je taj dio društvenog života nasilno otet u trenu. Meni je u tom času, po pitanju partijanja i clubbinga, bilo nešto bolje nego ostalima.


Imao sam sreće, pa mi je u zadnji čas uletjela svirka na jednom partiju, taman one zadnje subote, kad je svugdje drugdje, sve već bilo otkazano. Dobio sam vikend više od ostalih, te još k tome i svirao u prime timeu, za publiku koju je činilo više od sto ljudi. Pravi party. Bonus plus plus. Čak sam potajno sam sebi priznavao da mi ide na ruku ova lockdown situacija, jer se moram malo odmoriti. Ali samo malo. Nisam računao da će stvari otići smjerom u kojem su otišle.


Novi klijent


Onda mi je jedno jutro u uredu šefica rekla da ću morati dva dana na put. Otkud sad to, pitao sam. U Hrvatsku dolazi onaj veliki lanac dućana Marwlat. Kod Splita će biti jedan od distribucijskih centara, kupili su naš softver. Imat ćeš tamo dosta posla, rekla je. Ajde dobro, mislim si. Kud su baš sad nakanili doći, kad pola uslužnih djelatnosti ne radi. Jebem ti, idem negdje, van bilo kakve urbane sredine, u pripizdinu gdje nema ničega. Tamo neću moći popiti ni poštenu kavu. Već sam u glavi spremao listu špeceraja kojeg moram imati u autu, a da mi izdrži dva-tri dana.


U srijedu ujutro sam već vozio auto cestom prema Splitu. Tamo negdje prije Sv. Roka sam opazio prvi automobil. I to iz suprotnog smjera. Ako ništa, onda barem nije gužva. Pojačao sam glasnoću. Slušao sam Adam Freelanda, BBC Radio 1's Essential Mix. Sišao sam s autoceste u Dugopolju i tek tad mi je iz guzice u glavu doprla činjenica kako ću dva dana provesti u ovoj pustopoljini, a pitanje je hoću li uopće vidjeti Splita i mora. Sjedište klijentove tvrtke bilo je ovdje u Dugopolju, u poslovnoj zoni. Lako sam pronašao zgradu.


Sjeo sam u predvorju, kraj recepcije, čekajući da se pojavi Marko koji me trebao dočekati. Cura na recepciji me ponudila kavom i vodom, a zatim se ispričala što me ostavlja samog, no, kako je rekla, Marko bi uskoro trebao doći. Znate, danas nam dolazi jedna veća skupina, pa je kolega pretrpan aktivnostima, dok ne smjesti sve goste. Zavaljen u naslonjač pogledom sam prelazio po ovom, potpuno novom, poslovnom prostoru. Sve je izgledalo kao da je tek jučer dovršeno, a u foteljama, čini se, još nitko nije niti sjedio. Pišalo mi se za popizdit. Nigdje nisam vidio oznaku WC-a. Cura s recepcije je bila na telefonu. Nisam je uspio skužiti što priča, a kad sam se približio, shvatio sam da priča na bugarskom. To mi je pojasnilo zašto fragmenti njenog razgovora, na daljinu nisu zvučali potpuno strano, ali isto tako ni potpuno razumljivo.


Distributivni centar


U tom se času pojavio Marko. Odmah sam s vrata skužio da to mora biti on. To je jedan od onih likova kojima je u opisu posla "obavljanje stvari". Takav se tip ne zamara filozofijom posla kojeg mora obaviti. Njemu je svaki zadatak adrenalin i može obaviti sve. Pružio mi je ruku i iz prve je rečenice bilo jasno da će ovaj posao ići glatko. Barem što se mene i Marka tiče. Odmah smo si bili na pas mater.


Pričekaš me tu još deset minuta, moram samo odnest gore kod koordinatorice neke papire, pa ćemo onda do sabirnog. Tamo je sranje jer još nisu sredili pristupni put, a makadam je razjeban od kamiona, pa je najbolje da idemo mojim džipom. Ma ne, govorim ja, ići ću svojim autom, tako mi je komfornije. On mi stavi ruku na rame i malo me povuče u stranu, ogledavajući se ima li nekoga u blizini. Vidi, bolje je da idemo ovako, pravo da ti kažem, moramo tako. Šefovi nisu sretni niti sa bilo kojom drugom kombinacijom. Znaš kakvo je tržište, ne želimo da se prerano sazna za naš dolazak. U protivnom će svi spustiti cijene par mjeseci prije nego li mi startamo, a to nam ruši bilancu. Managementu je jako stalo da ovaj posao bude odrađen po svim njihovim pravilima. A vjeruj mi, tih je pravila puno.


Bila je to jedina stvar koja me kod Marka zasmetala. Nikako ne volim taj izraz gdje će nešto biti odrađeno ili gdje će netko nešto odraditi. Obično ti odrađeni poslovi budu napravljeno baš tako kakav je i sam izraz. Neodređeno i neodrađeno. Pola sata kasnije vozili smo se u velikom SUV-u autocestom dalje prema jugu. Vidjet ćeš, rekao je Marko, ovdje ti je sve super organizirano. Ne moraš o ničemu brinuti, mi smo to već radili u drugim zemljama, imam pozitivna iskustva. Ja ću se danas još nekoliko puta vraćati nazad u Dugopolje, jer dolaze još neki kontraktori. Ako bilo što trebaš, tamo će biti dosta ljudi iz samog Dicova, budem te s nekima upoznao, tako da se snađeš za prvu ruku, rekao mi je Marko.


Ma, ok, kažem ja. Dovoljno je da me spojite s nekim operativcom koji kuži posao i neka u blizini bude netko iz IT-a, da mi pomogne oko vaše infrastrukture. Ne brini, veli Marko, sad ti je to najmanje bitno. Ovaj posao ti nije taj level izvedbe. Nećeš trebati nikoga od njih. Budeš vidio. Što je Dicov, upitao sam ga? Tržišno ime, brand, odgovori Marko, blago se nasmijavši. U tišini smo nastavili vožnju. Začudo, bila je to jedna od rijetkih vožnji u tuđem autu, za vrijeme koje je neprestano svirala odlična glazba. Ni u tragovima nisam prepoznavao niti jednu pjesmu. A vrtile su se random. Vidio sam ikonu petlje na velikom displayu, na kojem su, osim informacija o vremenu i temperaturi, bile i one o glazbi koja svira. Netko je imao vrlo neobičan način nazivanja pjesama. Ime svakog tracka sastojalo se od jedne riječi na engleskom jeziku. Ili jednostavno brojeva.


Floyd, Knight, 3000, Flash, Chaos, Gibson, Galaxy, Timeline, Vision, Young, Skurge. I tako redom.


Markatori


Vrtio sam film u glavi, flashbackove situacija, od časa kad sam došao u Dugopolje, pa do sad. Neobična firma, pomislio sam. Marko je zaustavio teški SUV pred nekom rampom, istovremeno podigavši oblak prašine na tucanikom posipanom putu. Prišao nam je lik koji je stajao pored kontejnera, postavljenog ovdje u pustopoljini da bi portir imao zaklon od sunca, kiše ili vjetra, te usput i priručni ured. Marko je pružio ruku kroz prozor, a lik je nekakvim skenerom očitao Markov ručni sat. Vjerojatno na ovom mjestu vode evidenciju ulazaka i izlazaka, činilo se meni. Neobičan način evidentiranja. Što ako ne nosiš ručni sat, razmišljao sam u sebi. Za to su vrijeme njih dvojica nešto pričali.


Nisam obraćao pažnju na njih i zagledao sam se kroz prozor u tu curu. Stajala je ispred kontejnera, nasuprot nama. Bio sam siguran da sam je već prije negdje vidio. E, sad ćeš dobit narukvicu sa svim propusnicama i ostalim goodiesima, rekao mi je. To će ti stalno trebat, al super je kaj sad imamo ove nove koje se apliciraju. To su trenutno najmodernije. Ne možeš ih izgubit, a ne moraš o njima ni brinut. Moja je sa donje strane ručnog zgloba, ispod sata. Ful jednostavno i praktično, rekao je Marko. Sad mi je bilo jasno da lik na rampi nije skenirao Markov sat, već narukvicu. Jedino nisam kužio gdje mu je jebena narukvica?


Gore su ti svi dodaci, a sad kad pređeš na našu mrežu, imat ćeš na homepageu za skinut app sa kojim možeš očitati memoriju i na mobitel primiti sve informacije i status svih parametara. U aplikaciji su ti i linkovi na sve ostale materijale i upute. Koji ti je to model mobitela, kolko imaš memorije? Iphone, kažem mu, ima 128 GB. Ok, bit će ti to dobro, samo brzo će ti se zapunit. Ovo ti je mreža posljednje generacije. Leti kao metak. A ima podataka ko dreka.


Ovi baš opasno tehnološki briju, mislio sam si. U Vipli ili nekoj sličnoj firmi bih dobio propusnicu ili dvije, koje bih objesio oko vrata, a dali bi mi još i malu knjižicu sa osnovnim pravilima i upozorenjima o sigurnosti, te eventualno bonove za gablec, sokomat ili kavu. Od firmi u koje povremeno odlazim, farmaceutske prednjače u davanju goodiesa, zapravo dosta odskaču od svih ostalih. Za jedan lanac supermarketa, za koji, uzgred budi rečeno, dosad nisam nikad ni čuo, likovi su fakat Amerika.


U taj čas je netko pokucao po staklu, na mojim, suvozačkim vratima. Spustio sam staklo, a nasmješena simpatična djevojka je pokazivala na uređaj koji je držala u ruci, istovremeno pokazujući prstom moju ruku. Taj njen uređaj me podsjećao na pištolj za vruće ljepilo.


Ja bih vam samo htjela aplicirat markator, pa ste onda mirni, rekla je ljubazno. Gdje ga hoćete? I ako smijem primijetiti, najpraktičnije je negdje u području ručnog zgloba, nastavila je, a ja još nisam ni zaustio odgovoriti. A gdje je najpraktičnije, pitao sam? Može onda ovdje, neodređeno sam joj pružio ruku, shvativši da je to moja narukvica. Aplicirat markator. Jebote kako su se Amerikanizirali. Sve neki progrešn im je u điru. Ona me primila za dlan, prislonila na moje zapešće svoj uređaj, te ga odmah potom odmakla i rekla - Eto, gotovi smo. Od ovog vam je časa aktivan account sa svim dodacima. Super su ovi novi markatori, očitavaju se na daljinu, tako da ne morate stalno negdje prislanjati ruku.


Osim ako niste kao Marko, nastavila je. Njegov je markator ispod ručnog sata, pa blokira signal. Tko mu je kriv, kad on mora uvijek biti nešto posebno. Pri tome ga je pogledala pogledom koji nije skrivao njihovu dublju razinu intime. Da se praktičnije izrazim, njih su se dvoje jebali. Baš prikladno, mislio sam si. U ovoj sveopćoj histeriji oko virusa i dezinficiranja, ja eto, ne moram nigdje prislanjati ruku. Razmišljao sam kako ovdje još nikog nisam vidio da nosi zaštitnu masku.


Stari, to ti je to, rekao je Marko stavivši mi ruku na rame. Ovdje se danas svi okupljaju, a ja te sad ostavljam. Sad si u rukama tima iz Dicova, vidimo se preksutra kad se vratim po tebe. Sutra misliš, velim ja. Ne prekosutra ti je to, čuo sam ga kako govori dok je zatvarao vrata SUV-a i stisnuo po gasu. Otpratio sam ga pogledom, misleći si da je tako naglo odjurio kako bi se stigao pojebati s njom, vjerojatno tamo u onom kontejneru.


Onda mi je pogled pao na moj, kako kažu, markator. Jebote, ovi su fakat next level po nekim pitanjima. Taj je markator izgledao kao da mi je netko onim extra tankim prozirnim flasterom, na kožu zalijepio komadić nečeg, što najviše podsjeća na sliju. E baš je ko trip izgledao taj malecki komadić nečega, u obliku kvadrata. Sličica. Sad se mogu zajebavat da su me čipirali, mislio sam si. U tom mi se času opet jebeno jako pišalo.


Sabirnica


Marko me ostavio na mjestu koje je izgledalo kao budući središnji dio nekog kompleksa. Nešto poput poslovnog ili studentskog kampa. Jedina dovršena građevina bila je niska uredska zgrada, a oko nje se već zelenio uređeni park. Tu je bila još jedna niska građevina. To je definitivno bio restoran. Unutra su bili ljudi, a vidio sam i osoblje koje ih je posluživalo. Ajde dobro, barem ću negdje imat nešto za pojest, a moći ću i popiti kavu. Srećom, imam pun kurac špeceraja. Koji mi je u autu. A auto mi je u Dugopolju. Kladim se da će slijedeća dva dana biti vruća. Sve će mi se rastopit i pokvarit. Čokolada. Sranje.


Nisam znao kako se zove ovo mjesto gdje se nalazimo. Sišli smo sa autoceste na izlazu Bisko i onda se vozili pustopoljinom, kao da idemo u smjeru Trilja. Nigdje nije bilo ničega. Bio mi je misterij zašto su baš ovdje krenuli graditi distributivni centar. Uokolo je sama pustopoljina i kamena vrlet. Neke su parcele bile iskolčane i obilježene kao za gradilište. Neke su imale nisku ogradu, dok su druge bile samo omeđene vrpcom.


Zagledao sam se u natpisne ploče na pojedinim parcelama i njihov sadržaj. Za razliku od onih tabli na gradilištima koje vidiš uz cestu, ili iz tramvaja, a na kojima bude sva silina teksta, na ovima se nalazila samo jedna kratka engleska riječ. Ili broj.


Floyd, Knight, 3000, Flash, Chaos, Gibson, Galaxy, Timeline, Vision, Young, Skurge. I tako redom.


Kao i pjesme u autu. To je fakat neobično. Ona jedina zgrada koja je bila do kraja završena, na svom je pročelju imala istaknutu samo oznaku - RU06284. Otvorio sam Google Maps na mobitelu, ali ništa se nije učitavalo. Nazvao sam doma, ali nisam mogao ostvariti vezu. Poslao sam SMS. Not delivered. Čudno, a mreža nove generacije. Spremio sam mobitel u torbicu i krenuo prema parku. Odjednom sam se sav stresao. Mobitel mi je zvonio. Bio je to Marko. Halo. Halo, vikao je on s druge strane. Zaboravio sam ti reći da će te potražiti netko tamo od nadležnih, da imaš kontakt ako zatrebaš. Okej, rekao sam, ali veza se već prekinula.


Opet sam probao zvati doma, firmu, frendicu. Nisam mogao ostvariti nikakav poziv. Ni jedna aplikacija nije dobivala podatke. Ali radio mi je feed njihove stranice. Radio mi je i Google Maps te mikro lokacije. Hm, kao da su blokirali komunikaciju prema van. Sigurno je proxy, mislio sam si. Trebam si to poštelati. Popizdim kad mi to sustav sam ne dodijeli.


Promuvao sam se okolo i sjeo na klupu u friško zasađenom parku. Sunce je grijalo. Bio je krasan i topao proljetni dan. Ubrzo su do mene došli cura i dečko, zacijelo par. Moglo se to pročitati iz njihovog body languagea, ali i iz načina na koji su razgovarali. Započeli smo konverzaciju, a oni su me pitali znam li koji je dalje plan. Rekao sam im da ne znam, ali da mi se čini kako ćemo svi zajedno danas i sutra obaviti sve poslove koje imamo. On je bacio neki glupavi komentar u stilu - A neš ti posla, zajebancija i partijanje. Upitno sam ga pogledao i pitao - Vi isto implementirate neki softver, ili? Ne, rekla je ona, ništa business, samo pleasure. Kaj ovi pričaju, nije mi bilo jasno?


Ja sam izrazio zabrinutost za realizaciju svog posla, obzirom da je već prošlo pola dana, a još ništa konkretno nisam obavio. Njih su se dvoje pogledali i nasmijali, a on je rekao - Idem ja nama po cugu. Otišao je prema restoranu. Ja sam Vlatka, pružila je ruku. Tomislav, drago mi je. Ti mi izgledaš kao da baš ništa ne znaš o Dicovu, upitala je. Prvi put sam danas čuo za njih, odgovorio sam joj. A jesi li ti ikad u životu bio na nekom partiju, opet će ona? Kak to misliš, na kakvom partiju, upitno ću ja. Rave party, techno, znaš za to. Da, znam, odgovorio sam kao da je to najgluplja stvar na svijetu. Zadnje što mi sad treba je da me netko počne školovati o raveu. Kaj izgledam tako star? Pa nije ni rave od jučer.


Dicov


Ok, nastavila je ona. Dicov je party. Rave party. Mislim, mi znamo, jer je moj šogi bio u Bugarskoj, pa su nam poslali pozivnice. Šogi je to tamo nekako uspio srediti. Bog te mazo, na kojem su ovi dvoje tripu, mislio sam si. Čuj Vlatka, ne volim bit seronja, ali brijem da ste vi nešto opasno zabrijali. Da niste vi trip maznuli, upitam je, onako u polušali? Zašto, pita ona? Ja sam ovdje došao instalirati softver kod novog klijenta. Poslovno sam tu, firma me poslala. Tako ti oni rade, kaže ona. Sve ima svoje pokriće. Većina će ih ovdje danas doći pod krinkom službenog puta, odnosno poslovnog sastanka. Ili su već ovdje pod krinkom radnika na distributivnom centru.


Znam Vlatka, ali kaj ti misliš da bih ja išao ovdje instalirati softver, a da mojoj firmi netko za to nije platio, potpisao ugovor i sve kaj uz to ide. Kažem ti, opet će ona, tako oni posluju. To je jedini način na koji nitko ništa neće posumnjati. Ako se netko baš i izlaje, kaj može bit. Netko je puko ko kokica, pa priča o nekom partiju. Usred ničega. Za vrijeme dok je cijeli svijet u lockdownu. U vrijeme kad cijeli svijet živi u izolaciji, neka firma Dicov organizira rave party, nastavila je. Pa tko bi mu povjerovao. Oni su stvarno kupili tvoj softver. Formalno, jebe im se za tvoj softver. Ti si službeno ovdje, to znaju tvoji u firmi, a tako misli i tvoja familija. Svi znaju da si na poslovnom putu. Imaš kompletan alibi. Tako će biti s većinom njih, koji će ovdje partijati.


Ok, pravio sam se kao da nisam pretjerano iznenađen i ogledavao se oko sebe, jer ovo je definitivno skrivena kamera. Ili je moj prika Arraki bio jebeno maštovit, pa mi upravo izvodi neki prank. Kakav jebeni party, ovdje kraj Cetine, skriven iza ovakve bijesne priče. Ma daj molim te. Ispast ću kreten, samo takav. Gle, rekla je Vlatka, ni mi ne znamo detalje, ali šogi je rekao da je to veće od rave partija. To je cijela organizacija i različita se događanja odvijaju svuda po svijetu. Nisu svi raveri. Netko voli nogomet, netko golf, netko kazalište, kužiš me.


Nisam baš bio siguran kaj bi si mislio. U tom se času vratio njen dečko sa kavama. Nismo se ni upoznali, kaže on, pruži mi kavu, a zatim i ruku. Ja sam Dominik. Tomislav, drago mi je. On nije ništa znao, reče mu Vlatka. Pa većina ništa ne zna, odgovori joj on. Ne brini, kaže mi on, bit će ovo dobra brijačina. I dalje nisam znao što bih si mislio, ali osjetio sam kako mi raste adrenalin. Dominik je donio i neke novine, koje je odložio na klupu. Pogled mi je pao na jedan od naslova. Osjetio sam trnce od pete, pa do vrha kralježnice. U hipu sam se sav naježio. U naslovu je, između ostalog, velikim slovima stajalo "COVID-19".


Kroz glavu su mi silovito nadirale misli. Bugarska, Marko, super mjuza u autu, nazivi pjesama koji su isti kao i nazivi na ovim tu tablama. Superbrza mreža posljednje generacije. Markator, koji je zapravo čip zaljepljen na kožu. Dicov je Covid. Firma koja živi u bespućima birokratske zbiljnosti, a paravan im je lanac supermarketa. Sve skupa smješteno je u nekom paralelnom sustavu, za koji malo tko zna. Nije da ne volim teorije zavjere, ali nisam ni lud za njima. Većinom ih smatram ribičkim pričama. Uvijek tu ima nešto, ali priča oko toga nečeg naraste, a često i preraste razum. Razmišljao sam, kako bi izgledalo da sam skroz pukao u glavi? Da li bih u tom času toga bio svjestan? Jer sve mi je ovo izgledalo kao da sam puko, ali u glavi sam čist. Znam da nisam puko.


Tada sam primijetio kako je u parku oko nas sve više ljudi. Mahom mlađih od mene, ali ima ih i mojih godina, a usudio bih se reći da ima i starijih. I da, bez obzira što su obučeni relativno casual, ali sigurno ne za party, osjećam da su svi partijaneri. To ima neku svoju vibru. Otkad je krenula ova situacija sa virusom, nisam bio pretjerano ni uplašen, niti pretjerano zabrinut. Još prvih tjedana sam zadovoljio svoju znatiželju čitajući, meni teško razumljive, medicinske članke, povezujući činjenice za koje sam smatrao da su relevantne i u potpunosti sam ignorirao mainstream medije.


Unatoč vlastitom mišljenju o virusu i cjelokupnoj društveno-političko-ekonomskoj situaciji, cijelo vrijeme znam da ja nisam najpametniji i da sam možda potpuno u krivu. Iz tog razloga, ali i kako bih poštivao društvene norme, ponašao sam se u skladu sa osnovnim pravilima. Najviše se to odnosilo na to da sam izbjegavao druženja, osim sa nekolicinom prijatelja. Redovito sam odlazio na posao, jer je takva priroda posla. Često sam prao ruke, te izbjegavao, bilo gdje, bilo što dodirivati. Iako, priznajem, posljednjih dana, pa i tjedana, to sam radio sve rjeđe.


Sada, ovdje u ovom parku, gledam sve ove ljude, prisjećam se puta od Dugopolja i shvaćam da nigdje nisam vidio ništa što bi upućivalo na situaciju s virusom. Nigdje nitko nije imao masku, nitko nije imao rukavice, nije bilo upozorenja, nije bilo dezinfekcijskih sredstava. Ovdje nitko svojim ponašanjem, body languageom, ili nečim trećim ne odaje da je zabrinut, ili da mu je ugrožena vlastita comfort zona. Sve manje sam mislio na skrivenu kameru.


Imao sam drugu teoriju. Ova ekipa očito ima love. Na nekom puno višem levelu. I netko im organizira zabavu. Iz nekog razloga, ne brine ih ništa što ovaj čas brine ostatak svijeta. Vjerojatno znaju nešto što ja ne znam. A uz to imaju puno love. Na nekom puno višem levelu. Jedino mi nije bilo jasno otkud ja u svemu tome. Osim što partijam kao i tisuće drugih, ja još i pišem, uglavnom o lokalnim partijima. Nisam nikakva utjecajna, mainstream novinska kuća. Pišem neki blog u kojem pola teksta potrošim na doživljaje iz zahoda, a drugu polovicu na doživljaje sa plesnog podija.


Uz sve to, ova ekipa me sigurno nije zvala kako bih o tome pisao. Kao prvo, zbog toga što su oni jedan skroz drugi svijet i totalno im je nebitno što će neki lik napisati kako je bilo na partiju. To će pročitati nekoliko stotina njegovih sugrađana, ili ako baš hoćete sunarodnjaka. Big deal. A kao drugo, oni uopće ne žele da o tome netko nešto piše. Zašto sam ja onda ovdje? Čak su i kupili softver od firme u kojoj radim, a sve da bi zamaskirali moj dolazak.


Izložio sam svoju teoriju Vlatki i Dominiku, a oni su se nasmijali. Sve ti je ok u teoriji, osim da smo mi lovaši. Nego kako onda, upitao sam. Dicov organizira razne stvari. Nitko ne može platiti da bi bio u njihovom aranžmanu. Organizacija sama bira koga će pozvati. Sva ekipa koja se nalazi ovdje, tu je zato, jer su strastveni zaljubljenici u elektronsku glazbu i partijanje. To je smisao organizacije. Pružiti užitak onima kojima je to iskreno užitak. Zapravo, da li da mu kažem, upitao je Dominik Vlatku. Ona je potvrdno klimnula. Moj buraz, nastavio je Dominik, on je stari brijač, ali mi nismo upali zato kaj je on brijač, nego zato kaj i mi živimo za rave, a buraz ustvari radi za Dicov.


Spoznaja


I dok mi je mozak grozničavo radio, pokušavajući shvatiti ovu realnost oko mene, zabljesnulo mi je pred očima. Imao sam osjećaj kao da mi je odjednom netko skinuo filter. Taj mi je filter priječio da jasno vidim ono što je očigledno. Sad sam odjednom sve vidio "drugim očima". Sve one nedovršene građevine, zapravo su kulise. Obična Potemkinova sela. One skele nisu građevinske. To su dijelovi pozornica i konstrukcija lighta i razglasa. Iako, tako su vješto postavljene da će netko tko ne traži koncertnu skalameriju, u tome vidjeti jedino građevinsku skelu.


Okrenuo sam se oko sebe i pažljivije promatrao detalje na koje do sad nisam obraćao previše pažnje. Zavarao me vlastiti mozak. Bio je ugođen na izolacijsku situaciju. Siguran sam da bi Marko rekao - adjustiran. Ni na kraj pameti mi nije bio party, pa ga mozak nije ni vidio. Očekivao je poslovni centar u nastajanju, pa je upravo to i vidio. A to zapravo nije ono što se čini da jest. Opet sam se okrenuo prema onoj dovršenoj zgradi. Tada mi se dogodio drugi val spoznaje. Osjetio sam trnce koji putuju mojim tijelom. Od pete, kroz noge, preko leđa, skroz do vrata i dalje prema glavi. Mislim da do tog časa, nikad u životu, nisam osjetio toliku navalu adrenalina. Osjećao sam se potpuno naelektriziran.


Floyd, Knight, 3000, Flash, Chaos, Gibson, Galaxy, Timeline, Vision, Young, Skurge. I tako dalje.


Nekoliko sam trenutaka samo stajao, gledao, preispitivao se brijem li opako, ili je ovo stvarno ono što mislim.


Marc Floyd, to ime znam iz elektronske glazbe, ne mogu se sjetiti otkud. Knight je vitez, Knights of Jaguar, to je DJ Rolando, ali doduše ima i Suburban Knight. I to je nečiji alias. Ne mogu skroz povezati, zabrijao sam. Da nije onaj markator ipak bio začinjen acidom, možda me skroz puklo.


Nije, pomislio sam i osjetio još veću navalu uzbuđenja. DJ 3000. Agent Chaos. Chuck Gibson. Galaxy 2 Galaxy. Timeline. The Vision. Claude Young. DJ Skurge. Sve su ovo imena ili aliasi DJ-a i producenata, te njihovih skupina. Pod tim su imenima izdana razna kultna izdanja elektronske glazbe.


Ona oznaka na glavnoj zgradi, 06284RU, se čita s desna. UR je Underground Resistance. 48260 je poštanski broj Detroita. Što si se ti tako naježio, jel ti zima, začuo sam Dominika.


Ne, totalno mi nije zima. Ovo će bit jebeni rave, ushićeno sam poviknuo. U jednoj od obližnjih skupina, sad već slobodno mogu reći, ravera, su čuli što sam upravo izgovorio. Digli su ruke u zrak, poviknuli i krenuli zviždati. Za njima je krenula i slijedeća skupina, pa je učas, poput vala koji se širi, taj ushit preplavio cijelu ovu nizinu. U taj smo se čas identificirali, povezali. Sad smo svi tamo znali da je oko nas sve pravo, istinito, realno.


A onda, kao da ovo već nije uzrokovalo opći ushit kod svih prisutnih, iz daljine se začulo nešto nalik na topot konjskih kopita, mutno i duboko, daleko. No iz sekunde u sekundu, kao da je bliže i glasnije. Samim tim i jasnije. Nije bilo sporadično, imalo je uzorak. Zvuk je bio sve jasniji. Sve bliži i glasniji. Zalajali su i psi. Okrenuo sam se Vlatki i Dominiku i rekao - Samurai Yasusa. Jedan je lik sa strane rekao - Apsolutno. Točno, stvar se zove Absolute, odgovorio sam mu. Od tog časa je sve bilo kao u nekom bajkovitom filmu. Počeo je rave. Slijedeća dva dana bila su nestvarna, sa neprekidnim naletima adrenalina.


Ne mogu niti izbrojati koliko je bilo odvojenih mjesta za rave. Koliko pozornica, sound sistema, DJ-a. Neki su DJ-i nosili maske, drugi nisu. Nisam prepoznao ni jednog. Shvatio sam da ovi koji nose maske, to ne rade zbog virusa, već zbog toga što bi mogli biti prepoznati. Interesantno je to. Nas su goste, rejvere, na neki način organizacijski kanalizirali, složili da se krećemo unutar nekih određenih ruta, jer kud god krenuo, na kraju sam uvijek bio okružen licima koja sam već poznao. Ovdje ima više tisuća ljudi. Ipak, cijelo vrijeme oko sebe vidim lica čiji sam izgled već upio.


Posvuda su se nalazili štandovi sa dodacima prehrani, vitaminima, svježim voćem i energetskim napicima. Na šankovima su bile posudice sa grickalicama, plastičnim slamkama, ili bolje rečeno, slamčicama, te papirnatim suncobranima za ukrašavanje koktela. Bilo je i raznih veličina, oblika i boja papirića za motanje. Dovoljno je bilo približiti ruku scanneru, kako bi očitao tvoj kod. Ovdje je zaista bilo mnogo ljudi. Prolazi i koridori između Potemkinovih kulisa, koje su zapravo pozornice, bili su prepuni. Masa je ljudi neprestano prolazila između floorova.


Zajedno s masom i ja sam prelazio sa floora na floor. Svugdje vrhunska glazba, najčešće techno, ali i opako dobar house. Doduše, više detroitskog nego čikaškog karaktera zvuka. Spontano sam ostvarivao komunikaciju sa raznim ljudima. Dijelilo se puno. Svi su s tobom željeli nešto podijeliti. Opet sam plesao i minglao. Pravi rave.


Ukras na licu


I onda sam u gomili, krajičkom oka spazio, poznat mi profil lica. Mahnuo sam i poviknuo, ali ona me nije vidjela. Bio sam siguran da sam prepoznao to lice. Na trenutke bih se umorio od plesanja, pa bih malo sjeo. Svugdje je bila odlična glazba. Vrlo kvalitetna. Slobodno mogu reći, pravi underground. I onda sam je opet vidio. Sad sam bio potpuno siguran, prepoznao sam taj svjetlucavi ukras, koji je nosila na lijevoj strani lica. Kao kićeni okvir za slike, postavljen oko njenog oka. Sjajan i svjetlucav, šljokičav.


Opet sam poviknuo u njenom smjeru. Na tren se okrenula i nasmiješila. Mahao sam svom snagom. Ona je samo spustila poljubac na dlan i otpuhnula ga u mom smjeru. I nestala u gomili. Njena je djevojka koračala iza. Kratko je pogledala u mom smjeru, blago se nasmiješila i lagano mi mahnula rukom. Krenuo sam za njima, ali gomila je bila prevelika. Više ih nisam mogao pronaći.


Na nekoliko sam sati ponovo bio stopljen s masom, ovaj put na pravom detroitskom techno flooru. Družio sam se s nekom ekipom i bilo nam je sjajno. Opet sam ugledao jedan par, za koje sam siguran da ih viđam povremeno i po zagrebačkim partijima. Oni su samo prošli pored mene, podigli pogled, iz kojeg je bilo jasno, da i oni mene prepoznaju. Nisu progovorili ni riječ. On mi je u prolazu stavio ruku na rame, kao znak pozdrava. Shvatio sam da o ovome, nitko od nas, još dugo vremena neće nikome pričati.


Prošao sam opet prema jednoj od pozornica, na kojoj sam se već više puta zadržavao. Tamo mi je jako odgovarala glazba, a povremeno bih se družio i sa dva dečka, koji su evidentno bili par. Zajedno bismo zapalili. Istovremeno mi se činilo da ovdje zapravo vrlo malo ljudi puši. Tamo je bio i back-stage. Unutrašnjost je bila skrivena od oka. Preko cijelog je ulaza bio navučen teški baršunasti zastor. U nekom su času unutra unosili palete sa flaširanom vodom, pa su zastor ostavili otvorenim, samo su ga zakačili sa strane. Sad se mogla vidjeti unutrašnjost. Zainteresirano sam virio unutra. Tamo su neki ljudi stajali i razgovarali. Prepoznao sam tog jednog DJ-a. Bio je okrenut prema meni. Dijelila nas je ograda i nekoliko metara. Nešto je imao u rukama.


Skužio sam da u rukama drži naočale i čisti stakla ljubičastom krpicom. Kad je završio, podigao je pogled u mom smjeru, podignuo naočale prema svjetlu, kao da provjerava jesu li stakla potpuno čista. Kad se u to uvjerio, stavio je te svoje male okrugle naočale na lice, te još nekoliko trenutaka zadržao pogled na meni. Bez gestikulacija je lagano klimnuo glavom u znak raspoznavanja, a onda je nestao iza pozornice.


Opet me ponesla masa. Ushit, adrenalin, sreća, glazba, ples. Ponovo sam obišao sva mjesta na kojima mi se svidjelo. Nisam više vidio nikog koga bih mogao prepoznati. U potpunosti sam izgubio pojam o vremenu. Prošla je jedna noć, prošao je i slijedeći dan. Došla je slijedeća noć. Neprestano sam imao dojam kako mi sve nekako izmiče. Onaj osjećaj kad nešto nakaniš, kreneš, ali te okolnosti smetu. A onda se kasnije više ne sjetiš tog nečeg. Istovremeno već stremiš ka nečem drugom. Pa ti i to izmakne.


Partijalo se nesmiljeno. Atmosfera je neprestano bila na rubu euforije. Uzeo sam vitamine sa obližnjeg šanka i pustio da me masa nosi. Pomalo sam gubio jasnoću vida. Umor je uzeo svoje. A i vitamini. Došao sam do jednog house floora. Počinjala je ta pjesma. Osjetio sam opet trnce. Sve su žlijezde u mom tijelu radile punom parom. Svi receptori su bili otvoreni na najjače. Krenuo je vokal:


"One day

I was with my girlfriend

This is down in Florida

She took me to this place

It had al kind of things growing

And she gave me something"


Marshall Jefferson vs. Noosa Heads - Mushrooms. Prepustio sam se pjesmi. Bio sam sa stotinama drugih u svojevrsnoj masovnoj hipnozi. Sve mi je bilo potpuno nadrealno.


And the next thing I know, I was walking on clouds.



Beep-beep-beep


Glazba je dosezala svoj vrhunac. A onda je DJ krenuo umiksavati slijedeću stvar. U pravilnim se razmacima čuo beep-beep-beep. Isprva jedva čujno u daljini, pa sve glasnije i glasnije.


Stvar koja je bila na izmaku odlazila je u svoj crescendo. Beep-beep-beep je postajao sve dominantniji. Kao zvuk protupožarnog alarma u nekoj zgradi. Odjednom je sve bilo glasnije, ali istovremeno i nejasnije. Svi su pohrlili prema flooru na kojem sam se nalazio. Sve što sam ja čuo bio je taj, sve glasniji i sve intenzivniji, beep-beep-beep.


Izgubio sam ravnotežu i pao na pod. Beep-beep-beep. Osjetio sam kako me netko podiže. Glas je bio nejasan. Beep-beep-beep. Netko me jako protresao. Odjednom je sve stalo. Nestalo je glazbe. Više nije bilo ljudi. Samo beep-beep-beep. Opet sam osjetio kako me netko povlači za ruku. Ejj, ejj, ejj, čuo se glas.


Kao da sam se odjednom osvijestio. Kraj mene je stajala Lana. Moraš ustati, pola osam je, zakasnit ćeš na posao, rekla je. Otvorio sam oči i izbezumljeno gledao oko sebe. Jesi dobro, pitala je.


Jesam, jesam, nešto sam sanjao, promrmljao sam. Bilo mi je sila pišat za popizdit.


Odjednom sam osjetio nevjerojatnu lakoću mjehura. Umio sam lice i gledao se u ogledalu. Zadnja su mi tri dana u glavi bili potpuno čisti. Jasni i bistri. Sjećao sam se svakog detalja. Nevjerojatno. Nikad se dosad nisam sjećao nekog sna sa tolikom količinom detalja.


Polako sam brisao ruke ručnikom. Odjednom sam se skamenio i opet osjetio one iste trnce. Zagledao sam se u vlastito zapešće. Na njemu kao da mi je netko onim extra tankim prozirnim flasterom, na kožu zalijepio komadić nečeg, što najviše podsjeća na sliju. E baš je ko trip izgledao. Sličica.


Jebote pas, uzviknuo sam, ne znajući ni sam jesam li preplašen ili zbunjen. Kaj si reko, vikala je Lana odozdo? Ništa. Rekao sam kako sam nešto sanjao, doviknuo sam joj odozgo.


Samo sam nešto sanjao, rekao sam, ovaj put tiše, govoreći sam sebi i gledajući u taj markator koji je bio apliciran na mojoj koži.