top of page
  • Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon
Crowd

Blog post

Godišnja pretplata


Nisam fan godišnjih pretplata, što ne znači da ih izbjegavam. Nekad je ponuda jednostavno neodoljiva. Tako je bilo i jednog ranozimskog dana prije dvije godine. Vjerojatno je bilo. Zašto tako kažem? Pa zato što mi je neki dan na mail stiglo pismo u kojem doduše ne piše "ne volim te više", već piše, hoćemo li se voljet još i više. Po cijeni od cirka tristo i nešto dolara. Na rok od dvije godine. Wadafak, kakvih tristo i još nešto dolara. Ne boj se, piše dalje, to bi bila cijena da se volimo prvi put. Ali već smo se i prije voljeli. Nije nam prvi put. Već nam je tko zna koji put. U pismu dalje piše, za tebe je cijena puno niža, nije ni stopedeset. Sjeti se, pa i zadnji si put tako platio. Pa valjda jesam.


Ističe mi, dakle, dvogodišnja pretplata na neke web servise, uključujući i ovaj sa kojeg sad čitate. Kao i kod ostalih pretplata koje imam, za koje znam i za koje ne znam, tako i kod ove, nema puno razmišljanja. Naplatit će se s kartice, imao ti da platiš ili ne. Naravno, sve to uvijek možeš prekinuti, što otvara četrdeset i dva pitanja, uključujući i ono o smislu, ne nužno života. Ne dalo mi to mira, svako malo pomislim na te novce, koje će mi tek naplatit, pomislim kako bih mogao na sve ovo trošit i puno manje, ali sviđa mi se komfor koji imam, pa krenem o tome misliti malo više.


Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam da moram sam sebi prodati priču. Kad uvjerim sebe, onda će i s onim drugim ja biti lakše razgovarati. A i s njom. Tu je još i gospođa, al ona supporta moj rad, pa se neće puno bunit, a djecu ionako boli kiki za moj blog. I tako, rekoh sam sebi, napiši priču i tako si prodaj priču.


Onda sam i sa frendicom malo pričao o tome. Al ja neću pisat priču, samo zato da bih sam sebi prodao priču. Moja priča mora bit satkana od struna koje su vibrirale na mojoj frekvenciji. Inače to nije moja priča. Pa dobro, veli ona, ideš svugdje, uberi po strunu ovdje i ondje, pa napravi kompilaciju. Još ti je bolja priča od struna koje su vibrirale na raznim mjestima i u raznim frekvencijama. I tako sam si prodao priču da ću napisat priču.


Teorija struna


Neko vrijeme nisam osjećao titraje struna. Kao, nije bio neki vibe. Onaj klupski, partijanerski. Jasno da je bio, al ga ja nisam pustio do sebe. Tako je uvijek. I kod vas isto. Samo što si to nekad teško priznate. Nekad doduše imaš drugi vibe, pa te izostanak ovog ne hendikepira. Međutim, nakon ljeta sam počeo obilaziti zagrebačke klupske evente. Kao, tu sam, znate, al ono. Nije mi baš. Kad čujem, govori mi nešto - Ajde ne seri, saćeš vidit. Triput za redom mi pošalje na podij moju najdražu plesnu partnericu i osobnu prijateljicu M. Pet put mi pošalje Tomeka. Dvatri put mi pošalje profesora M. Pa tako redom. I skužim ja da sam počeo vibrirati, raštiman doduše kao violina, ali vibriram.


Kad je to nešto vidjelo da me se prima, krenulo me uštimavat. To skužim odmah po slijedećem. Ako me apsolutno nije briga što je netko pomislio, čuo ili percipirao od moje reakcije na neko svoje pitanje, ili pozdrav, onda znam da sam na frekvenciji. Nekih struna. Onda taj netko drugi mora poštelat svoje frekvencije da njega ne sjebava moja reakcija koje možebit niti nema. Reakcija koje nema je zajebana reakcija. Sad se možda pitate tko mi to šalje i postavlja strune. Otkud znam, neka kozmička sila, plus ili minus. Sve dok mi šalje vibracije, nije ni bitno.


I tako sam ja sam sebi postao važan, jer sam, eto, već neki broj puta za redom, neki vikend negdje plesao. Katkad i dvaput. A da pritom nisam puno srao. Mislim, skoro uopće nisam. Ako netko misli da jesam, mora si poštelat svoj fine tuning.


Plesna apstinencija


To je kad ne plešeš. I kad se pitaš zašto ne plešeš. I kad radiš nešto drugo. I kad ti to nešto drugo mora nadoknaditi to što ne plešeš. A to nije lako. Malo plesne apstinencije si moraš dozirati da bi bio u balansu. Jer vjerojatno sa pun kurac drugih stvari nisi u balansu. Pa daj budi barem u ovome. Meni je svaki put nešto drugo to što čini balans, te nekad i disbalans. U krugu mi se uvijek vrti nekoliko aktivnosti. Trenutno je to produkcija elektronske glazbe. Pa si ja tu nešto radim, objavljujem javno. Čak mi neki ljudi daju i pare. Ne ono, dođu mi u Depou, e buraz evo sto kuna. Nego plate online, na nekom bandcampu ili drugdje. To mi je super. Ne radi love, jer ionako dok nešto objaviš spičkaš više love nego što u prosjeku zaradiš, nego zato jer u tome prepoznajem sebe.


A ako netko radi isto što i ja volim raditi, npr. platiti nekome siću da bi skinuo njegovu mjuzu, onda je to pogodak. Tomu je tako sve dok je to što radimo u domeni društveno prihvatljivih stvari. Siguran sam da vam vaš ego, kao uostalom i meni moj, cijelo vrijeme govori isto - super je što netko radi to što i ja radim. Sve dok se ego i ja kužimo, dobro je. Ako se umješaju superego i buraz id, zna bit zajebano, al valjda ste već prokužili kako sa time izaći na kraj i kako to riješit. Ovo sam namjerno napisao na način da izgleda kao da sam ja to riješio.


Riješio to ja ili ne, činjenica je da mi se cijeli niz vibrirajućih struna sa plesnih podija širom Zagreba počeo uvlačiti pod kožu. I što je najbolje, ja bi još. I budem, već idućeg vikenda. A to možete napraviti i vi. Ne boli, ne tuku, nasmijani su, plešu, gurkaju te, govore ti o vatrometima. Ili ti ne govore ništa. Začas ti opet bude dobro. I plešeš.


Drugi zakon termodinamike


Kajaznam, neda mi se. A kakvi su oni? Ma joj, prošli put je bilo bez veze. Ak će opet nabijat onak bez veze, ja ne idem. Osim što ti sve ovo često govore tvoji prijatelji i znanci, sigurno se i u vlastitoj glavi natežeš sa ovim stvarima. Ako je prošli put bilo bez veze, sigurno je jedino da ovaj put neće bit isto tako bez veze. Ne može bit, i to prema drugom zakonu termodinamike. Koji, između ostalog kaže, entropija uvijek raste, ne ide unazad, nego samo prema naprijed. Vremenski gledano, jel?


I baš zbog toga što entropija nikad ne vozi u rikverc, ne ponovi se ono "bez veze" o kojem pričamo. To je znanstveno dokazana činjenica i nema razloga u nju sumnjati. Drugi zakon termodinamike ne govori ništa o tome da li će drugi put bit nekako drukčije "bez veze". Jednostavno rečeno, opet bez veze. To je u domeni kvantne fizike. Da se ne zavrtimo puno, a i da ne navučem na sebe gnjev fizičara, koji moguće čitaju što pišem, skratit ću teoriju. Prema načelima kvantne fizike, možda će biti bez veze, no možda i neće. Ak vam je to brija, možete si primjeniti i Heisenbergov princip, koji bi vam laički rečeno pokazao da što vam je više tog bez veze, to ćete manje nalaziti nešto što vam nije bez veze. Odnosno, manje ćete uživat u dobrim stvarima, ako neprestano nalazite loše stvari. Toliko o fizici.


Kapetanov log, visok zvjezdani datum


Kako je ovo priča koju pišem da bih sam sebi prodao priču, tako za nju nemam vrijeme radnje, aktere, okolnosti i sve drugo što čini dobru priču. Nemam ni dnevnik sa barem osnovnim činjenicama, ali ponešto me još sjećanje služi, pa ću se pokušat prisjetit gjde sam to sve bio i kuda sam izlazio, štajaznam, recimo od ljeta na ovamo. Npr, u ovom slučaju ne vrijedi drugi zakon termodinamike. Za potrebe pisanja se mogu vraćat po liniji vremena u rikverc, ili hrvatskim jezikom rečeno unazad.



Osim jučer, u tom razdoblju nisam izlazio u klubove van Zagreba. Jučer su Mozer i Ivan Komlinović svirali u Klubu kulture u Križevcima i to je bilo dobro, iako slabo posjećeno, što mi je i odgovaralo, jer sam noć prije bio u Mastersu, pa sam lagano bio na rezervi. Proveo sam večer na galeriji, kontra svih pravila van plesnog podija. To je nekaj kaj si ja sa svojim stažom mogu dozvolit. Al samo nekad, ne često.


Mimo tog jučer, zadnjih sam mjeseci izlazio u Depo, Peti Kupe i Masters. Ne nužno tim redom, a bogami niti abecednim. Slušao sam svašta, nešto me se dojmilo, nešto nije, a ništa me nije posebno razočaralo. Za neke sam stvari jednostavno mislio da će mi biti bolje, a nisu bile.


Jednom sam u Depou slušao Spinna i Mozera. Bili su mi dobri. Oni to vjerojatno neće doživjeti kao kompliment, ali meni su bili kao prvi dio večeri Stereo Studija 2000. godine. Što je meni jako ok, da se razumijemo. To je bio Lelin rođendan na koji sam došao slučajno, jer sam mislio da Kinčl ima svoju novu klupsku večer.


Bio sam sigurno barem još jednom u Depou na programu Lost & Found, za koji mislim da nema & u nazivu, al tak se lakše čita. Moguće je da su svirali rezidenti i pokretači tog programa, upravo ona dvojica s početka pasusa. I tu sam se dobro zabavio.


Kad je o Petom Kupeu riječ, tamo sam od ljeta bio preko nekoliko puta. Sad bih se mogao sjetit Prins Thomasa, kojem je u večeri prethodio Pepi Jogarde. Tu mi je po sjećanju Pepi bio puno bolji, makar nemam kaj zamjerit Prins Thomasu. On je iskusan i dobar DJ. Ali ovaj je prvi imao svoj moment i više me se dojmio.


Bio sam tamo i na Denis Horvatu od kojeg nisam očekivao ništa posebno, već samo toliko koliko je prije nekoliko godina dao na Reformovom partiju u Mastersu. Tehnički gledano, on je to i dao. Napravio je show, zna čovjek to. Ali s tom glazbom, nije to taj doživljaj kojeg ja želim. Rekao bih da mi je danas njegova glazba puno više bez veze nego što mi je njegova glazba bila nekad. Čak mi je i njegova produkcija danas puno više bez veze nego što mi je bila nekad.


U Kupeu sam bio i na Crazy P. Tu me se prvo dojmio karlovački DJ kojem se sad nemrem sjetit imena da me jebeš. On je svirao baš kako je to priličilo svirci prije nastupa navedenog dvojca. Crazy P su napravili set prema očekivanjima koje sam imao. Nisu rasturili, nisu briljirali, već su imali odličnu izvedbu samih sebe. Kao i njihove pjesme, sve to ide bez puno drame. Easy flow, rekli bi Njemci. Posle njih je bio odličan Antonio Zuza. Sto posto sam bio tamo na još nekom nastupu ove jeseni, samo mi sad ne dolazi u glavu.


Masters. Tamo sam bio preko nekoliko više puta nego na ostalim mjestima. Bio sam prekjučer na After Affair. Oko njih uvijek imam jako podijeljeno mišljenje. Ne zavibrira mi uvijek ta glazbena estetika i izričaj. A i ovi sad After Affair su pola prijašnjeg plus prinova. Međutim, bilo mi je odlično. Nešto je estetika drukčija, dal za Masters priliku ili općenito, ali osim na početku, do kraja im nisam nalazio zamjerke, a i to na početku što mi nije leglo je isključivo do mog glazbenog ukusa. Plesao sam cijelo vrijeme i to je odmah rezultiralo dobrim. To osjete i drugi na floru i začas si u nekom dobrom plesnom odnosu s nekim koga možda znaš, možda ne, a možda si tek tad upoznao. Što je isto relativno, jer baš te večeri upoznam nekog tko mi odmah kaže da zna jako puno o meni. Što znači da ako ti nekog ne znaš, ne mora bit da ni on ili ona ne zna tebe.


U Mastersu sam sigurno jednom ili dvaput slušao izvrsnog Mimija, jednom Schwabea, jednom sam ja puštao na svojoj Maid from Heaven večeri. I to je sve.


Chefov izbor


Tu i tamo odem na nešto što znam da će bit posebno. Ne znam po čemu, ali tako mi govori osjećaj. Pa sam tako bio u Mastersu i na allnighteru kojeg je imao Herya. To je bilo vanserijski dobro. Od početka, do kraja, bez ijedne iznimke. Savršeno. Pri tom ne mislim da je meni sva ta mjuza nenajdebiva. Nije, ali je to sve tako dobro složeno, sa takvom ujednačenom vožnjom cijelim putem, bez naleta na rupe i bez vožnje po makadamu. Ne voziš se ni raketom, već u nekoj dobroj švapskoj limuzini. Malo je takvih večeri.


Stereotipni izbor


Srijeda u subotu, o čemu sam od Felvera čuo jednog utorka, a cijelo sam vrijeme mislio kako će to biti u petak. To je bio ludilo dobar parti u prostorima AKC Medika, prvo gore, a onda i dole. To je kao neki mali i ne baš stereotipni Stereotip. Sve je neš kontra očekivanja koje imaš od Felvera i njegovih organizacija i to bude tak dobro da si pomisliš - on to radi baš kontra stereotipa.


Nije najbolji sound, al ti nije ni bitno. Nije najbolji šank, al ti nije bitno. Nije najbolji prostor, ali ne želiš uopće da bude drugi prostor. U odnosu na ono što očekuješ od organizacije Stereotipa, ovo sigurno nije stereotipno, iako Felver organizira i Stereotip.


Završit ću nestereotipno. Bez pjesme. Love you all.

Recent Posts

See All

Mjere i kondomi

Ne pišeš - rekla je i posegnula za upaljačem, pa pripalila tek smotanu cigaretu. Ne pišem - kratko sam odgovorio. Trebao bi - dodala je spremajući vrećicu s duhanom. Natočio sam nam po gin i dodao - T

Comments


bottom of page