• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon

Blog post

Fashiondigger i lignje u džungli

Prolog


Ovaj sam tekst počeo pisati 15. srpnja 2020. godine i ostavio ga nedovršenog, a s namjerom da ga dovršim kroz nekoliko dana, kad odem na godišnji. To se nije dogodilo. Otišao sam ja na godišnji, ali nisam dovršio tekst. To me cijelo vrijeme proganja, ne da mi mira. Osjećam krivnju što nisam dovršio pisati o događaju, koji je to zaslužio u svakom svom trenutku. Nakokn nekog me vremena nazvao jedan od protagonista ove priče, sa željom da budem gost u njihovoj radijskoj emisiji posvećenoj elektronskoj glazbi. Ne dovršiti ovaj tekst bilo bi zaista pogrešno i loše.


(15.07.2020.)


Taman sam se malo vratio u formu, a i sve oko mene se počelo vraćati u formu, kad je odjednom iza ugla naišla druga sezona. Karaone. Ova mi izgleda više desničarskom, nego što je to bila ona prva. U prvoj se sezoni još i moglo prešutit koju, te se provuć mimo gomile, šutke i na brzinu. Ovaj put mi se čini da će bit teže. Sa tevea pozivaju na linč. Reći ćete da serem i da nije baš tako. Pa i nije, ali tanka je linija od momenta u kojem jedan u supermarketu zove policiju, dok ostali pune košarice, pa do trenutka u kojem neki treći budu narajcani i zavedeni od prvog ili drugog, a taj pak ne zove policiju, već vadi palicu. Bojao sam se te neželjene realnosti.


Mentalna dezinfekcija


Sve mi teže pada mentalna dezinfekcija, a na horizontu se ne nazire zdrav razum. U krugu u kojem se krećem i kojim sam okružen, puno je njih koji su vezani uz scenu i klupski život. Jedni su ortodoksni, najčešće su to oni koji su već i prije karaone bili ogorčeni scenom i vlastitom nevoljkošću da istoj, opet jednom i pripadaju. Drugi su relativno racionalni, ali se ortodoksno drže pravila koje kaže da se pravila moraju poštivati. Ako je vlast nešto odredila, sve što bi oni radili drukčije, za njih je divljaštvo. Deklarativno se sa time i ja slažem. Sve dok ima smisla.



Ovih dana su prijave i prijemni ispiti za upis u srednje škole. Moja mlađa tinejdžerka je sad u tom điru. Nastave u školama nije bilo, otkad? Tamo negdje od veljače, ožujka? Ovaj se tjedan pooštravaju mjere. Nema više u dućan bez maske. Ili netko može zvat policiju. Istovremeno se ne može prijaviti za prijemni ispit online, već se mora osobno doći u školu. U kojoj nema nastave, od kad ono? Veljače, ožujka? Danas sam tinejdžerku ostavio ispred jedne od potencijalnih škola. Bilo ih je tamo više stotina. Đaka.


No, iza mene je krasan vikend, koji mi je ulio dosta samopouzdanja, pa sad sa svojim stavom idem, kud god me puste. Tamo gdje me ne puste, neću ići. Svakako ću probati iskoristiti svaku priliku za inat. Ako već u prvoj sezoni nisam karao, red je da to radim u drugoj. Jednom kad karaona prođe, ostat će tek "beznačajne promjene". Nešto se više neće smjeti, nešto više neće biti normalno. To će uglavnom bit "sitnice". Kao što su i nakon 9/11 ostale neke "sitne promjene". Koje nas sad karaju već koliko, gotovo dvadeset godina. Kao na primjer, kad putuješ avionom. Jebo vas after shave od 115ml, požderite si ga, kad me već ne pustite u avion sa 15ml više, ionako lošeg, aftershavea. Jebo vas deo stick, koji je za vas tekućina, a meni ga prodaju pod stick i ima strukturu sapuna. Ili prozirna bočica vode. Skidanje cipela, objašnjavanje zašto nosiš rašpicu za nokte. Zašto je pri vrhu špičasta? Zato da bi mogao s njom vadit crno ispod noktiju, koje mi se nakupilo od silnih šupaka. Elem, sad kad sam se ispičkarao, možemo se bavit scenom.


Scena koje nema


Jebiga, još malo pičkaranja. Neki broj njih po Internetima ratuje na temu - Što je najbolje za scenu? Pri tome jedni tvrde da scene nema. Đaba što se ja tagiram petkom i subotom na dva do tri eventa, što se njih tiče, scene nema. Nije da je nema samo zato što traje karaona. Scene uopće nema već godinama.


Ja mislim da to proizlazi iz činjenice što oni koji tako tvrde, uopće ne pohode nikakve evente. Pa onda, po njima, evenata niti nema. Ako ih baš puno stisneš argumentima, onda priznaju da scene elektronske glazbe ima, ali da sve to treba zatvorit. Zbog karaone. Kao da je ta scena jedina sfera života u kojoj se sreću ljudi. Za razliku od, na primjer, neke poslovne zgrade sa puno ureda. Ili tržnice. Ili autobusne stanice. Ili gradilišta. Ili proizvodne trake u tvornici jogurta. U crkvu sad ne bih dirao, jer bi se moglo dogodit da ne odem u raj.


Raj


Iako neki misle da je raj precijenjen, ja sam drukčijeg mišljenja. U raju može biti rajski, sve ovisi s koje strane uđeš. Prošli smo vikend nas troje odlučili otškrinuti vrata raja. U petak smo se ukrcali u auto, obukli kratke hlače, utovarili u gepek kofere sa playerima i mixerom, te se uputili u nepoznato. Tražeći mjesto koje ima karakteristike onog što zamišljamo, kad nam netko kaže - pa to je pravi raj. Autom preko Stona do Orebića, pa trajektom do Korčule.



(16.09.2020)


Evo me nakon dva mjeseca. Čitam što gore piše. Izvan konteksta vremena može zvučati glupavo. Tako sam se onda osjećao. Nije ni danas puno drukčije. Možda je čak i gore. Ali neću o tome.


Onaj, dakle, raj u koji smo se uputili, bila je Korčula. Tamo je u klubu Jungle (Jungle Boogie) Felver svirao allnighter. Iz Zagreba smo rano poslijepodne krenuli put Korčule. Došli smo na otok taman na vrijeme da odemo na večeru. Naši su domaćini taj dan zorom otišli u ribu. Bili su dobre ruke, pa je uz ribu bilo i liganja.


Sredinom srpnja, ti su glavonošci u korčulanskom akvatoriju, u prosjeku dvostruko veći od onih koji se love na sjevernom Jadranu. A sredinom srpnja, tamo na sjeveru, gotovo da ih nema. Takva je dosad bila moja sreća. Jedina lignja s kojom se ja ljeti na Cresu srećem, je Ledo lignja. Koristim je za ješkanje parangala.



Ove korčulanske nam je pripremio Ante. Tako fine još nisam jeo. Riba, vino, salata, sladoled, rakija. Potrajala je naša večera, a meni je u nekom trenu zazvonilo da bi trebali otić u klub. Skoro će počet allnighter. Činilo se kako se nećemo dići od stola do jutra. To se, srećom, ipak nije dogodilo. Nečiji je razum prevladao, ne sjećam se više čiji. To je dobro kad nas je više. Veća je šansa da se nađe netko odgovoran. Često to bude gospođa. Uz sve njene milf atribute, pripisuje joj se i taj moment dovođenja u red drugih.


Klub Jungle je na brdu, poviše i izvan grada. Sastoji se od niza odvojenih terasa, natkrivenih i otkrivenih. Onih za lounge, onih za ples, ali i za sjedenje. Taj klub, razveden preko, ne tako blage padine, svoj bi vrhunac živio kad bi ga napunilo više od tisuću, možda i dvije tisuće posjetitelja. Sredinom srpnja 2020. godine u Korčuli nije uopće bilo turista. A i domaći su se primirili, jer samo što je prošla prva sezona karaone.


I sad smo se tu našli, svi okupljeni na centralnom flooru, glazba svira, svi nešto čavrljaju.


Treća sreća


Ono što vam nisam priznao u prologu je slijedeće. Ja sam ovaj tekst dvaput zajebo i osudio na propast. Prije dvadeset dana sam napisao samo ovaj gore mali dio. Od datuma do ovog podnaslova. Danas je treći listopada. Evo, opet pišem. Gledao sam fotografije s Korčule, imam i dvije, tri kratke video snimke. Pokušao sam se prisjetiti detalja. Čudno je to. Čudno je kako se sjetiš nebitnih detalja. Suhih i raspucalih, u bijelo obojanih, drvenih stupova i greda.



Sjetiš se da se stalak lijevog monitora opasno klimao i da smo ga nekoliko puta učvrščivali. Sjetiš se otprilike i kako je išla večer. Ali iz sjećanja izblijede lica. Lica onih s kojima mi se susreo pogled. Sjećam se jedne cure i jednog dečka. Nje se ustvari ne sjećam. Sjećam se samo njene duge, možda kovrčave kose. Njega se više sjećam. Neumorno je plesao. Mladi, zgodni dečko, sve je na njemu tip top. Ne znam da li je samo preplanuo od sunca, ili je tamnije puti. Njegova je bijela odjeća bila potpuni kontrast na njegovom tamnoputom tijelu.


Sjećam se cure koja je radila za šankom. Ustvari sjećam se njene majice. Imala je po sebi leptiriće usmjerene gore prema jednoj točci i natpis - Uploading butterflies. Ta moja pozicija s ove strane šanka, dok naručujem vodku, kao i njena, s one strane šanka, dok juri s jednog kraja na drugi. I taj natpis - Uploading butterfiles. To je apsolutno bio vrh duha, sarkazma, istine, zajebancije i "nemoj me još sad i ti jebat" stava. Baš me razveselila.


U klubu se pak, najveći broj posjetitelja okupio oko jedan sat iza ponoći. Turista nije bilo, samo domaći. I nas troje iz Zagreba. Osjećalo se kako je iza sviju nas period u kojem je bilo manje druženja i manje partijanja. Činilo mi se kako su mahom svi okrenuti sebi i svojim skupinama. Druženje, priča, smijeh. Klub i DJ gotovo da su bili sporedna stvar. Tako je bilo ispočetka.



Felver je pak servirao najbolje od nove glazbe, sa idejom da krene u nekom diskoidnom, ljetnom stilu. Koliko god se on u tome trudio, publika je na to slabo reagirala. Meni se već tad činilo kako su svi željni druženja i kako je prvobitna želja za partijanjem splasnula. Atmosfera je bila odlična, ali glazba kao da je ovdje sporedna stvar. No, ipak nije bilo tako.


On je iskusan DJ i zna kako uvijek može dobiti publiku. U nekom je času posegnuo za onim masnijim, starijim, house, deep, tech stvarima. Instantno je dobio reakciju publike. A onda ih, do samog kraja, nije puštao. Zadnjih godinu, dvije, ima puno glazbe koja korijene vuče iz disco ere. I ne samo disco ere. Tu je i neo-trance, tu je i plesna klupska glazba koja je moderni nasljednik synth-popa ili Italo disca. Puno je funka, puno je muziciranja i melodija. Klasični i stariji tech, ili deep house, danas rijetko slušamo na partijima.



Moram priznati da je to i meni jako pasalo. Stopio sam se s ostalim partijanerima. Oni su bili nošeni tom glazbom i dobro su reagirali. Ja sam se pak nove glazbe već naslušao, čak i napuštao, pa mi je ovaj povratak u prošlost savršeno odgovarao. Do samog kraja nisam napuštao floor.


Sredinom srpnja sunce rano izlazi. Klub je na strmini, na brdu. Kad su prve zrake sunca počele pisati svoje tragove i kad sam ih počeo osjećati na koži, začuo sam iz razglasa:


Keepin' me

in your world

that turned me into a


Keepin' me

in your world

that turned me into a


Desperate refugee,

desperate refugee,

desperate refugee.


Stereotyp - Keepin' me (Fauna Flash Remix). I sad se skroz naježim, dok ovo pišem. Zadnjih je nekoliko sati Felver puštao one jake, masne, partijanerske, deep, acid, house, tech stvari. U takvom setu pred kraj dođe vrijeme i za neko od njegovih skrivenih oružja. Ovaj put bili su to vokali Sandre Kurzweil i Huberta Tubbsa. To je obilježilo ovaj party. Desperate refugee sa prvim zrakama sunca, usred ljeta, u klubu na otvorenom, negdje na Korčuli.


Tada sam bolje pogledao lica, zagledao se u ljude i osjetio onaj osjećaj koji osjetiš ujutro na partiju, dok se dan tek budi, kad po prvi put jasnije vidiš svakog i sve oko sebe. Keepin' me in your world, pjevao je Tubbs, dok su se pomalo disonantne harme obrušavale iz srednjeg prema donjem registru. Kako god da je večer izgledala na početku, na kraju se pretvorila u odličan party. Bilo je već možda i sedam ujutro kad smo završili.



Zadovoljstvo je sijalo iz svih lica. Mi smo po završetku krenuli na after. Nas, možda desetak. Domaćini, prijatelji, kao i nas troje iz Zagreba. Tih, prvih nekoliko sati aftera, su mi lagano zamućeni. Zblurani. Sjećam se da je netko pričao kako je Božo krivo čuo da se moj blog zove Fashiondigger. Pa su se smijali. Ja se nisam smijao, ja sam razmišljao o franšizi. Koju bih prepustio jednoj svojoj divnoj prijateljici. Koja je pravi fashiondigger. Sjećam se i da sam oko podneva puštao glazbu. Sjećam se i da me odjednom, skroz neočekivano, posjetio zdrav razum. Koji mi je rekao da se trebam naspavati, jer poslije podne vozim za Zagreb.


Lignje


Tomi, Tomi. Čujem, a ne čujem. Neprestano, iz daljine. Tomiii. Svjestan, ali nisam. Moraš ustati, opet čujem glas, idete u lignje. Ha, tko, što, ja, kakve lignje, pa idemo doma. Ne idemo doma. Promjena plana. Ostajemo tu još jednu noć. Ajde ustani, opet se čuo glas, morate krenuti dok je još dan. Ma daj, mene ste našli sad zajebavat. Ne zajebavamo te. Jedva sam se nekako razbudio, još uvijek ne vjerujući da su ovo dvoje mojih odlučili da ćemo na Korčuli ostati još jednu noć. Obično sam ja taj kojeg je teško natjerat doma, a oni su prilično disciplinirani. Ovo je bonus, treba ga iskoristit.


Na Korčuli smo dobili puni aranžman, plus extras. Naši su nam domaćini ponudili svake vrste gušti, a sve skupa smo još bolje guštali, jer su i oni s nama zajedno guštali. Svaka radnja otkad smo došli na Korčulu, bila je nekako jednostavna, spontana, bez pritiska i nadasve bez puno promišljanja ili filozofiranja. A meni se sve činilo kao na nekom drugom svijetu. Gotovo da je tako i bilo. Za mog života još nije bilo ovakvog ljeta. Možda čak ni u vrijeme rata. Ljeta bez turista. Ljeta u kojem je Korčula, ali mahom i ostatak naše obale, prazan. Podsjećam, to je bilo sredinom srpnja.



Pošli smo u lignje dok je sunce još obasjavalo, jedva namreškano, more. Pošli smo, čini mi se drvenom gajetom koja je imala jarbol za latinsko idro. Reka bi da nisam puno falija. Ako i jesam, nije važno. Oni od mora će mahnut rukom i reć - Purger, šta on zna od mora. A ja čak nisam ni Purger, nego Samoborac.


Dok se pod provom razdvajalo, sad već kao ulje mirno more, razmišljao sam o tome kako se nisam javio Saši. Plesali smo noćas zajedno. A plesali smo već i prije u Funku. Ponudio nam je obilazak znamenitih mjesta, kao i onih koja je ovdje vrijedno vidjeti. On je turistički vodič. Bilo je lijepo sresti nekog poznatog, na ovom, nama sada više, ne tako nepoznatom mjestu.


Tamo na pošti, kad se sve smirilo, nas četvorica smo, šutke, uzeli svak po svoje motovilo i krenuli spuštati peškafondo. Dobar je taj trenutak, kad se svi ostave priče, kad razgovor više nije potreban, kad otpuštaš najlon, pa ga vadiš i lagano trzaš, kako bi mamac, zapravo varalica, pod morem poprimio što realnije kretnje. Digli su oni nekoliko lignji. Ja nisam imao sreće. Ali meni to nije bilo ni važno. Već sve ovo što nam se dogodilo je bila sreća. Ležati na provi, gledajući nebo, ne razmišljati o ničemu. I svačemu.


Život na otoku


Otočka je zajednica uvijek drukčija od one na kopnu. Otok već samom svojom izdvojenošću, ili ako hoćete odvojenom geografskom lokacijom, neminovno tvori zajednicu koja je dobar dio godine prepuštena sama sebi. Ovdje na Korčuli vidjeli smo i osjetili zajedništvo. Tamo čovjek tako valjda mora živjeti, a sve da bi, prije svega, ostao čovjekom. Mene to osvoji instantno. Iako ja takav osjećaj nosim u sebi cijelog života, ipak na mene djeluju impulsi užurbane gradske vreve i jedne, puno otuđenije zajednice, kakva je, naspram korčulanske, naša zagrebačka. Uvijek poželim ostati na otoku.


Nije da to ne bih mogao. Ljetujem na otoku već dvadesetak godina. Mogu tamo odseliti, imam gdje živjeti, a osigurao bih si i nekakvu egzistenciju. Zašto to ne napravim? Zašto to ne napravi svaki od nas koji to želi? Zato jer za to treba imati muda. Treba se odlučiti otići na otok. Biti tamo i kad nije sezona. Kad dođe zima, kad zapuše bura. Kad zavlada nešto depresivnije vrijeme. Svi bi mi to deklarativno htjeli. Pod uvjetom da primamo istu plaću kao i ovdje u Zagrebu. Tek rijetki među nama se na to i odluče. Oni koje poznajem, a koji su se odlučili za takav život, zauzvrat su dobili mirnoću, beskrajno zadovoljstvo i ispunjenost. Oni su se preporodili.


Korčulu smo napustili u nedjelju oko podneva. Danas dok ovo pišem, a prošla su dva i pol mjeseca, imam osjećaj da tamo imam neke stare prijatelje, iako smo se tek upoznali i zajedno proveli dva dana. Željno čekam slijedeću priliku da svratim na Korčulu.


Za kraj pjesma engleskog pjesnika koji je živio na prijelazu iz šesnaestog u sedamnaesto stoljeće koja mi nekako najbolje paše uz ovu priču. Love you all.


No man is an Island by John Donne


No man is an island,

Entire of itself,

Every man is a piece of the continent,

A part of the main.

If a clod be washed away by the sea,

Europe is the less.

As well as if a promontory were.

As well as if a manor of thy friend's

Or of thine own were:

Any man's death diminishes me,

Because I am involved in mankind,

And therefore never send to know for whom the bell tolls;

It tolls for thee.


#electrochat #felver #korcula