Blog post

Cucki i mački

Frende, ti uvijek imaš najbolje stvari. Jel se sjećaš kad ti je moj buraz pričao kako je... Baš je u tom času acid iz zvučnika dosegao najvišu točku i bio je u silaznoj frljljljlj putanji, kad mi je taj lik objašnjavao nešto o nečemu što mi je navodno pričao njegov buraz. Nemam pojma tko je lik, a još manje tko mu je buraz, ali nema smisla da se opirem. Ovaj mi noćas dolazi svako malo sa još nečim što mi nije rekao, a ja pojma nemam zašto meni govori i što mi uopće govori. Klimam i odobravam uglavnom na sve što kaže.


Dao sam mu rizlu, na to se valjda odnosilo ono s početka o najboljim stvarima. Može biti da mu je netko drugi dao nešto drugo, pa on sad misli da sam mu ja dao to nešto. Svaki put kad naleti na mene u nevelikom prostoru Mastersa, opiči me dlanom po leđima kao da smo stari prijatelji koji se neko vrijeme nisu vidjeli. Vidim da je s njim taj neki lik, valjda je to buraz. On samo mahne i klimne glavom kad ovaj moj frend uperi prstom u njega.


Plavi reflektor isprekidano blica. Ne baš stroboskopskom brzinom, ali dovoljno da ti isprekida već zamućeni pogled, pa u polumraku nisi siguran tko je tko i da li je taj netko onaj za kojeg misliš da je. Petak je i u Mastersu je na programu klubska večer Fifty:Fifty. To je ona ista koja se prije zvala forty:Fifty. Nastupa - Felver. Ispočetka lagano zagrijava, kopa kroz razne žanrove, od R&B do housea. Drži lagani mooving, a onda energično i znakovito ubacuje jači beat.


Shout


Pedeset godina, pedeset singlova i dvije generacije braće. Ronald, O'Kelly, Rudolph, Vernon, Ernie i Marvin Isley činili su, ili čine, grupu The Isley Brothers. Od gospela, R&B-a, soula, funka, disca, pa i rocka, ova su braća ostavila značajan trag u povijesti moderne glazbe. Ušli su u "Rock and Roll Hall of Fame", ali i u manje poznati "Vocal Group Hall of Fame". Jedno je vrijeme njihov gitarist bio, ni manje ni više, nego Jimi Hendrix.


Shout je bio njihov četvrti singl, ali prvi veliki hit. Pjesma je izašla 1959. godine. Sveukupno su izdali više od četrdeset albuma, te još veći broj singlova ili EP-ja. Rijetko je koja grupa tako dugovječna i toliko plodonosna. Ako vas uhvati istraživački duh, njihovu diskografiju možete proučavati godinama. Negdje u početku večeri Felver je pustio jednu R&B pjesmu za koju sam ja instantno pomislio - ovo su sigurno "The Isley Brothers".


Kerala


Za ovu južnoindijsku pokrajinu kažu da je jedno od najljepših mjesta u Indiji. Mjesto je to raznolike prirode i bogatog kulturnog nasljeđa. Tamo raste papar. "Kerala Dust" je londonski trio, neke vrste elektronički bend, unikatnog zvuka i prepoznatljivog specifičnog načina slaganja stihova, odnosno pjevanja. Odlikuje ih jedan downtempo beat i lepršava blues gitara. Zvukovni potpis im je prilično dubok (deep) i zamuljan u donjem registru. Uz sveprisutni "desert blues" osjećaj, gotovo u svaku pjesmu inkorporiraju acid.


Kerala Dust su jedan od onih electronic bendova čija svaka nova pjesma podsjeća na prvu koju ste čuli. Međutim, to ih ne čini nimalo dosadnima, već samo malo predvidljivijima od ostalih. U njihovom slučaju to nije nedostatak, već upravo njihova dobra osobina. Napraviti jednu pjesmu koja je hit, a onda dalje svu glazbu stilski uobličiti da se u njoj prepoznaje ta jedna pjesma je zaista umijeće. Naravno, uz to da bude zanimljivo i ne bude dosadno.


Pjesma Closer koju je Felver pustio u petak tijekom zagrijavanja je jedno od njihovih recentnijih izdanja. Ako dosad niste slušali "Kerala Dust", ovo je najtoplija preporuku. Nećete biti razočarani.


Nenajavljeni gost


Petak je u Zagrebu bio zasijan raznim događanjima koja upadaju u područje mog radara. Iako je moj ambiciozni plan sadržavao posjet Funku prije odlaska u Masters, a u Funku je bio Jogarde, to smo ipak propustili. Neodlasku u Funk su presudile cure. Zadnjih nekoliko odlazaka u Funk obilježili su neki manje kulturni, te još manje urbani posjetitelji, koji su svojim ponašanjem bili na rubu incidenta. To je curama ostavilo gorak okus u ustima. Moj savjet da popiju po rakiju, da im skine gorčinu, nisu dočekale kao fantastični prijedlog.


Tako je naša prva postaja bio Masters u koji smo došli kratko iza ponoći. Već i u to vrijeme je u klubu bilo nešto više posjetitelja nego što je to uobičajeno. Kroz tih prvih sat-dva Felver je polako podizao energiju i zvukovno postajao sve jači u smislu klubske glazbe za ples. Znam da sam pomislio kako mu je ovo zbilja jedan jako ugodan set koji malo po malo prerasta u pravu party atmosferu.


U to je vrijeme negdje do mene prvi put došao moj "prijatelj" s početka teksta. Onaj koji mi je toliko toga imao za reći. Zanimljivo je kako u klubu koji u načelu otvara vrata u 23 sata, već u ponoć za šankom bude nekih koji izgledaju da su tu, družeći se s čašom ili što već, od ranog jutra. Sa zadovoljstvom na licu sam promatrao kako se okuplja interesantno društvo.


Odjednom se pokraj već dobro zagrijanog Felvera pojavljuje poznato lice. Izgleda kao da će mu se pridružiti. I zaista, za pultom mu se priključuje Antonio Zuza, te njih dvojica kreću u lagano izmjenjivanje pjesama, ili ako hoćete nota, te kreću sa nizanjem uspješnica. Ovo nizanje uspješnica je grozna fraza koja znači sve i ne znači ništa, ali kad je ovako koristim, onda je značenje ovakvo. Stavljaju sve jednu stvar bolju od druge.


Kroz taj, nazvat ću ga, prvi dio njihovog zajedničkog seta, vrlo se skladno nadopunjuju, bez nekakvih momenata koji bi iskakali iz konteksta filozofije zvuka koju je Felver isprva formirao. Ja ih zapravo ni ne gledam, a opet imam osjećaj da sa sigurnošću mogu reći koju je pjesmu stavio Felver, a koju Zuza.


Podij se s vremenom u potpunosti ispunio. Atmosfera je vesela, glazba je dinamična. Njih dvojica jedan drugome dobacuju loptice, odnosno skladbe. Plešemo. Netko nas gazi. Gurnemo. Plešemo. Popijem vodku. Pa još jednu. Jedan od ove dvojice stavlja "boys be kko — Big Boys Don't Cry (Gerd Janson Remix)". Stilski bih to pripisao Felveru. Iza aliasa "boys be kko" krije se japanski producent Ryunosuke Hayashi. U to vrijeme negdje čujem i Percussions. Iza tog se aliasa krije Kieran Hebden, poznatiji pod svojim stage imenom "Four Tet". Stvar koju su pustili je KHLHI, skladba je to gotovo garažnog house zvuka.


The Youngsters


"Persistence of vision - Rodriguez Jr." Za ovu stvar znam da ju je pustio Felver. I nedavno ju je pustio, pa sam se začudio kako mi je promakla ta stvar koja je stara već nekoliko godina. Produkciju ovog Francuza, pravim imenom Olivier Mateu, prilično pratim i imam nekoliko njegovih izdanja. Ovo je jedno njegovo vrlo moćno izdanje. Olivier je ujedno i polovica francuskog elektroničkog dua - The Youngsters. Oni izdaju za Laurent Garnierov F-Communications, a iza njih su dva studijska albuma i veći broj singlova. Vokal u pjesmi "Persistence of vision" pomalo podsjeća na vokale sa albuma Youngstersa - "Lemon Orange". Vrlo jaka stvar.


Back to back, odnosno sistem kad dva DJ-a naizmjenice puštaju pjesme, u zadnje vrijeme često viđamo. Ponešto sam o tome već i pisao. Felver & Zuza su meni u dva od tri puta što sam ih slušao u b2b kombinaciji dobro sjeli. Jednom mi nisu dobro sjeli. Nekako do puštanja ovog Rodriguez Juniora bih ja rekao da su bili izuzetno nadovezljivi (kakva grozna kovanica) jedan na drugoga. Svaka je slijedeća stvar imala nešto što ju je izdizalo od one prije.


Nakon ovog Rodrigueza Juniora oni su i dalje izvrsno svirali, ali ja se nisam mogao oteti dojmu kako od tog trena nadalje svaki vuče u svoju stranu. No, ponekad su zaigranost i atmosfera, kao i vibra u klubu takvi da to i nije nedostatak. Jer, oni su iskusni DJ-i, nije to sad da jedan ide šumom, a drugi drumom. Ugrubo bih rekao kako je Felver imao tendenciju voziti jedan melodijom i grooveom bogatiji zvuk, dok je Zuza odlazio u neki više deep zvuk, lišen bogatih aranžmana. Kad je glazba dobra, a DJ-i uigrani, onda ni ovakav rasplet događaja nije loš, već dapače, čak i dobrodošao.


"What if I drown in this sea of devotion Just a stone left unturned My need is deep Wide endless oceans Feel it furious The fire burns on"


Do tada sam se već mentalno prepustio i otpustio, pa sam uspio upamtiti samo još i Zuzin "Moloko - Forever More", najvjerojatnije u Francois Kevorkianovom remixu, te Felverov "Floorplan". Nisam ziher jel pustio "His eye is on the sparrow", i to neku verziju bez pjevanja ili je pustio"Ritual". Ova prva mi više paše uz tu večer, ali ne sjećam se značajnijeg vokala.


Floorplan je projekt iza kojeg stoji Robert Hood, a zajedno s njim i njegova kćer Lyric Hood. Hood je jedan od utemeljitelja skupine "Underground Resistance", zajedno sa Jeff Millsom i Mad Mike Banksom. Kroz projekt Floorplan, Robert Hood popularizira gospel u elektronskoj glazbi.


Najednom sam se prenuo, kao iz lakog sna, te ugledao poznati bijeli kaput tete čistačice i znao sam. Magiji je došao kraj. Utom se začuo i njen glas - Idite doma, kaj vam još nije dosta? Već se neko vrijeme nisam ozbiljnije posvetio analizi glazbe u nekoj večeri, pa sam to sad malo nadoknadio. Sve je ostalo te večeri bilo u ležernoj i pozitivnoj vibri, tako da ni manji broj teže oštećenih ili pijanih nije značajnije utjecao na ukupnu atmosferu.


Potražio sam pogledom Šilju, klimnuli smo si, a to je značilo potvrdu sinoćnjeg plana. Idemo odmah dalje. Bio je ovo jedan odličan Fifty:Fifty.


Uspinjača


Malo ljudi zna da u Zagrebu, pored uspinjače koja povezuje Donji i Gornji grad, postoji još jedna uspinjača. Ta druga nalazi se na Ksaveru i povezuje Zvijezdu i Cmrok. Za razliku od prve, ova je besplatna. Nisam se nikada vozio tom uspinjačom.


Nešto prije te ksaverske uspinjače, na samom početku poslovnog kompleksa Ksaver naše je odredište. Tu je Sound Factory. Parkirao sam dolje u ulici, pred dvorištem u kojem je trava zadnji put pokošena prije četiri godine, dok je na kapiji tabla sa rukom ispisanim natpisom "Parkiranje zabranjeno, kolni ulaz". Iako je jasno kako se ova kapija godinama nije otvarala i kako nikakva kola tuda ne ulaze niti izlaze, ovo parkiranje je kao da na ruletu staviš 500 kn na crno. Vjerojatnost da ćeš izgubiti je ista koliko i ovdje da će ti auto podići pauk. Ali to mi je nekako u duhu odlaska u SF.


Već je bilo skoro osam sati i stigli smo na zadnjeg aktera u Sound Factory programu KaTEDRA. Izvjesni DaYes za kojeg dosad nisam čuo je već svoje odsvirao, a isto je bilo i sa Majom Pa. Nama je preostao Dujo, ali mi smo na njega i ciljali. Doduše ne bi nam bilo mrsko poslušati niti Maju.


SF nije bio krcat, bio je ugodno popunjen. Čim smo ušli, otišli smo svak u svoj WC. Ja sam u muškom bio brzo gotov, potom sam zavirio u ženski, nisam je vidio, pa sam se uputio u drugu prostoriju gdje je floor. Tamo su, osvjetljeni blagim UV svjetlom plesali nekoliko desetaka plesača, a ja sam pogledom tražio veterana Seada. Naravno, bio je tamo. On ne izostaje neopravdano. Ali tu je bila i Đina, kojoj sam se posebno obradovao, kao i nekima kasnije koji su nam se priključili.


Ovo bi mi moglo prijeći u naviku, pomislio sam. Taj odlazak u SF subotom ujutro. Još uvijek nisam siguran hoće li moji ukućani blagonaklono gledati na tu moju naviku. Dujo je držao jedan steady ritam sa prilično energičnom glazbom, nabijenom elektro zvukom. Ovdje sam prestao razmišljati o glazbi i fokusirao sam se na ništa. Otpustio sam misli, pa neka se kasnije roje.


Dujo@KaTEDRA, SF, Zagreb

Skroz mi se sviđa činjenica da je u prostoriji pored floora, tamo gdje je šank, nekoliko stolova za kojima možeš, osim na čašicu pića, doći i na čašicu razgovora koji neće biti opterećen dernjavom na uho, jer je razina buke u toj prostoriji niska, pa možeš razgovarati bez naprezanja i normalnim glasom. To mi nakon cijele proplesane noći dobro dođe, pa sam ovdje u nekoliko navrata pribrao otpuštene mi misli i razmijenio pokoju pametnu ili ne, sa nekim zanimljivim i dragim ljudima.


Nastojim ipak ne popustiti previše toj navici, jer nikako ne želim propustiti puno od onog što se odvija na flooru. Mislim da mi to zasad uspijeva. Dujo me tamo uhvatio u svoj ritam i ubrzo je bilo deset sati. Ipak, nastavio je sa svirkom još neko kraće vrijeme. A onda je prošlo i to. Odlična svirka i odlična glazba. Dovoljno jaka i žestoka, a opet primjerena za jutro after, kad zalihe snage nisu na visini. Vani je bilo prekrasno sunčano jesensko jutro i nas smo dvoje lagano krenuli kući klizeći ulicom Medveščak. Glasna sirena automobila iza nas dala nam je do znanja da smo previše ležerni. Dao sam gas i prepustio se subotnjoj gradskoj vrevi.


Anima(l)


Za subotu sam imao preko nekoliko kombinacija, ali niti u jednoj nije bila Podmornica i party pod nazivom Anima(l), kojeg je organizirala Udruga za zaštitu životinja Anima Dvor i čiji je cijeli utržak namijenjen cuckima. Cucak je pes, pes je pas, a pas je ker. Iako na opisu partija stoji "životinjama", svi su ovaj party zvali "za peseke", pa sam i ja svu lovu prebacil đukelama, a zapravo možda nekaj dobiju i mačketine. Ovak sam ih nazval iz ljubavi naravno, a ne zato jer sam kreten koji mrzi živinu. I radi povećanja dramaturške radnje u tekstu.


I onda sam na kraju završil baš u Podmornici na pesjem partiju. Nekak sam skopčal da me ostale stvari ne furaju pretjerano, a da će ovdje biti znatna gomila drage ekipe. I tak je i bilo. Došli smo oko pola jedan. Lupili su nam štambilj preko nadlaničnog dijela šake. Ja sam htio na zapešće. Nisu htjeli, jer su redari rekli da žele gore. Super, sad kad prvi put obrišem znoj sa čela, sva će mi se ta tinta razmazat po glavi, a od štambilja neće ostati ni k.


A gde je pečat?


Postoji više desetaka do nekoliko stotina načina za evidentiranje ulaska u klub. Među tehnološki najjednostavnijima i najjeftinijima je udaranje štambilja na ruku. Pri tome osoblje ima istu količinu posla, bez obzira gdje udara štambilj. Kasnije pri ulasku i izlasku osoblje ne mora uložiti dodatni napor ako je štambilj, npr. na zapešću, umjesto na nekom drugom dijelu ekstremiteta.


No, pretpostavimo da zaista postoje sigurnosni ili drugi razlozi zašto štambilj treba opičit gore. U tom slučaju organizator može napraviti tehnološki iskorak, pa štambilj umočiti u UV tintu koja je vidljiva samo pod UV svjetlom i koja ne ostavlja oku vidljivi trag na ruci, pa tako ni oznojenom čelu vidljivi trag na tom istom čelu. Pakovanje od 25ml obične crne tinte za štambilje, pečate ili žigove košta 40,20kn, dok ista količina UV tinte košta 43,00kn. Cijene sam provjerio neposredno prije pisanja ovog teksta.


Samo za usporedbu, da budemo malo avantgardniji, narukvice za oko ruke, po domaći wristbands, čvrste su, elastične, vodootporne i u boji. Njihova je cijena 0.3kn/kom, sa otiskom 0.4kn/kom. Pretpostavimo da je u Podmornici bilo 300 ljudi, a nije. U tom bi slučaju cijena narukvica bila 90kn plus PDV, ako idemo na jeftiniju varijantu, bez otiska. Prvo, nema sranja ako mi se štambilj obriše. Drugo, nemam zasrano čelo. Treće, lakše je kontrolirati ima li netko ulaznicu ili ne. Četvrto, ljudi se ne vole žigosati. Peto, narukvice mogu biti i u fluorescentnim bojama, pa je to kao malo više fora. Glasam da nas više ne žigošu po ulascima na partije. Može ak je baš neki jebeno hard core party, ali onda i žigosanje mora biti sa usijanim željezom.


Penetrator M5-72


Penetrirali smo na plesni podij Podmornice dok je za gramofonima bio Nebuloz. Još nije bilo jako puno ljudi i njegova je svirka bila nenametljiva, gotovo revijalna. Kako su ljudi pomalo kapali na floor, tako je i Nebuloz svoju svirku postupno preobličavao u jasno strukturirani DJ set. Do kraja njegovog seta već smo plesali oznojenog čela. Jebem ti štambilj.


Sada se već okupila većina onih koji su imali namjeru doći. Uvijek je interesantno u Podmornici. Skupi se ekipa koja se uobičajeno ne susreće na jednom mjestu, pa tamo sretneš one koje znaš negdje odande i one druge koje znaš odande negdje drugdje. I tamo se uvijek veselo pleše. I veći je postotak čašonosaca. To su oni koji nose šest plastičnih čaša sa pivom za ekipu u uglu, pa pola od toga ostave za tvojim vratom ili na tvojim leđima.


Nebuloz je svirao zanimljivo i odlično. Sad već znam da je to njegova trajna kvaliteta. Unatoč tome što glazbu pušta isključivo sa ploča, pa ga to neminovno stavlja u nepovoljniju poziciju po pitanju količine glazbe koju može praktično ponjeti sa sobom, on se u svojim setovima ne ponavlja i kreira ih prema vremenu i prostoru u koji su smješteni.


Njega je za pultom smjenila Sylph, a ubrzo joj se pridružio i njen partner Gogolesko, pa su, što zajedno, što odvojeno, nastavili drmati Podmornicom. I drmali su izvrsno. Sve vesela glazba u domeni hausa, dovoljno plesna i melodična, ali sa jasnom dozom čvrstoće, bez opasnosti da se izlije u neku njak-njek, cheesy varijantu zabave. Kako je vrijeme odmicalo, tako je bilo sve jasnije da je ovo odlično koncipiran set u kojem se samo ide dalje, bez da se posustaje ili pada u neke bespotebne brejkove i slično.


Sylph@Anima(l), Podmornica, Zagreb

Kad bi baš morao tražiti dlaku u jajetu, onda bih rekao da su pogriješili samo na jednom mjestu. I to sa jednom pjesmom koja počinje nekim afro ili tribal vokalom. Evo, recimo, ja bih tu stvar izostavio i onda ne bih imao nikakvih primjedbi. A i ovako mi je primjedba isforsirana, samo zato da dokažem koliko sam pažljivo pratio njihov rad. Neću pogriješiti ako kažem da nisu samo mene iznenadili, već i neke druge koji prate što i kako DJ-i rade. Izvrstan set koji im je odlično sjeo. Baš mi je drago radi njih dvoje, jer puno rade, ne preseravaju se i zaslužili su da im ovako sjedne.


Nakon njih je pult preuzeo Ivan Komlinović koji svira techno i koji sadržajno odudara od ostatka ekipe koja je do tada svirala. No, on je iskusan DJ koji zna prilagoditi set uvjetima, pa smo ovdje bili svjesni da se zvuk promijenio, ali bez ekscesa. Njega nismo ostali slušati do kraja, jer naše su želje i planovi beskonačni, a vremena je tako malo.


Ipak, ove noći nam je vrijeme išlo niz dlan, pa smo ušićarili jedan sat i tako uspjeli produljiti cijeli doživljaj. U Podmornici uvijek idem pišati u muški WC.


Pršut, sir, kulen i masline


Na putu prema našem slijedećem odredištu nakratko smo svratili na proslavu jednog rođendana. Tamo sam riješio ove stvari iz podnaslova. Nakon što sam ih zadovoljno zalio pivom, podrignuo sam se i rekao - Idemo na Ravnice!


Deep'n'Delicious


Išli smo u Masters. Večeras je program Deep'n'Delicious kojeg kreiraju Herya i Bronski. Njihov je večerašnji gost Amor. Masters je prilično pun. Yeah baby, shegadelic. Pitao sam Nebulozicu tko je Amor, a ona me podsjetila - pa sjećaš se da su prije bili Amor & Darian. Fakat, sjećam se imena tog dvojca sa flyera otprije puno godina. Riječani. Nisam ih nikada imao prilike slušati, ili se barem ne sjećam da jesam.


Kad smo došli svirao je Amor. Kratko i jezgrovito - to je jebački dobar house. Nešto takvo ne čujete često. Ne znam jesmo li ga slušali sat vremena, ali ono što je isporučio je bilo iznad razine očekivanja. Amor mi je sad u radaru. Skroz jako dobro.


Gledam oko sebe. Fleshevi. Deja vu. Ovo mi je četvrti party u dva dana. Zadovoljan sam. Nisam čudak. Ovdje ima još nekih koje sam vidio na barem dva druga partija na kojima sam bio, ako ne i na sva tri.


"Godinama pričaju nema nas puno,

a sve nas je više, sve nas je više.

Godinama pričaju ima nas malo,

a sve nas je više."


Domaćinski dvojac preuzeo je kormilo od gosta. Nastavili su naizgled isto, ali ipak drukčije. Slušao sam ih dosad po jednom, svakog posebno. Bronskog na Sea Star festivalu, ako se dobro sjećam bio je to tech-house starijeg zvuka. Heryu sam pak slušao u maloj sobi Boogalooa, dok je u velikoj tukao Jeff Mills. Čini mi se da je i on tamo pretežno puštao tech-house, ali novijeg zvuka.


Ovdje, u sklopu vlastite klubske večeri, njih su dvojica iznjedrili jedan složenac od raznih žanrova i podžanrova house glazbe. Bilo da su te stvari diskografski svrstane u house, progressive, tech, deep ili jackin', njihov izbor jasno izvlači u prvi plan jedan zajednički zvučni karakter. Ne bih rekao da oni sviraju isključivo neka egzotična izdanja. Naprotiv, mislim da je to glazba koja je uz malo truda dostupna svima. Ali oni su uspjeli izvući esenciju.


Ta esencija predstavlja njihov zvukovni potpis. Barem što se Deep'n'Delicious večeri tiče, jer ih, kao što sam rekao, u nekim drugim situacijama nisam slušao. Činjenica je da mi je na kraju njihovog seta bilo jasno da ovakav zvuk i ovakvu glazbu ne nudi nitko koga ja slušam, pratim ili za koga znam. Ja ću sigurno pustiti neku od tih stvari, netko drugi će isto pustiti neku stvar koju i oni. Ali složiti taj set zahtijeva dosta truda i promišljanja. Uz to je i originalno. Možda je inspirirano nečijim radovima, što je prirodno, jer svi mi tražimo inspiraciju u nekim tuđim radovima.


Jedan mi je prijatelj nedavno rekao kako je to seksi način puštanja glazbe u tom žanru i mislim da je ovaj set sinoć, zapravo jutros, bio upravo takav. Dovoljno je deep, dovoljno je tech i dovoljno je house, a pun je iznenađenja. Sjećam se da su pustili neku verziju "I Want You - Ralphi Rosario", a čini mi se i neku varijantu Renegadea. Možda Friend Within, ne znam.


"Back once again for the renegade master

D4 Damager, power to the people

Back once again for the renegade master

D4 damager, with the ill behaviour"


Herya & Bronski su u ovom izdanju odlični. U klubu je super atmosfera, lica su puna zadovoljnih osmjeha, a bokovi se kreću u velikom radijusu. To znači da se veselo i s voljom pleše. Ovo mi je prvi Deep'n'Delicious i pogodio me baš kako treba. Sad ću im biti češći gost. Opet dolazim na priču koju neprestano i iznova ponavljam. Puno više glazbenog umijeća i užitka dobivam od domaćih DJ-a koji nemaju nužno tisuću utakmica u nogama po svoj sili klubova ili festivala, nego li to dobijem od puno poznatih svjetskih imena. To naravno nije pravilo, ali pokazuje trend.


A onda sam ugledao bijeli kaput. Deja vu ili realnost? Bio sam brz na jeziku i odmah rekao - Evo idemo, da nas ne morate opet tjerat. A onda sam još u odlasku dobacio - Znate dobro da nam nikad nije dosta!


Love you all.


#fiftyfifty #felver #antoniozuza #soundfactory #dujojokic #dujo #podmornica #nebuloz #sylph #djanesylph #gogolesko #ivankomlinovic #masters #deepndelicious #herya #bronski #amor