• Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon

Blog post

Alexis Le-Tan i još neki Francuzi

Četvrtak je navečer. U nedjelju sam otvorio editor s namjerom da napišem ovaj tekst. Onda sam otišao do frenda ne zatvorivši editor, jer, brzo ću se vratit, pa ću nastavit. Nisam se brzo vratio. U utorak navečer sam sjeo pred komp i za sat vremena sam se uhvatio u kopanju po glazbenoj renesansi kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. To je područje koje vrvi neotkrivenim draguljima i mnoštvom glazbe koja trideset i pet godina kasnije još uvijek izaziva trnce i osvaja zvukom i svevremenošću.


U to sam vrijeme ja bio klinac, a sve što sam kasnije uhvatio bilo je u kategoriji dobrog ili odličnog rocka, punka i jeftinog i lošeg synth-popa, te nešto boljeg synth-popa ili electra. Uhvatilo me se kasnije i nešto funka, kao i odličnog mainstream diska. Do danas me je puno te glazbe pustilo, u smislu da sam je se naslušao i napuštao, tako da mi, inače odlične pjesme, danas više ne pružaju uzbuđenje ili užitak. Iako sam kasnije zagrebao i ispod površine svih ovih žanrova, a gdjegod i dublje zabio motiku, činjenica je da se jednim područjem nisam mnogo bavio do posljednjih godina.


Crate diggin'


To područje je europska produkcija synth-pop, electro i disco glazbe koja izlazi iz okvira ondašnjeg vremena, te je u svoje vrijeme bila ispod radara ili je bila odviše napredna za svoje vrijeme. Tada nije bilo toliko mnogo marketinških načina koji bi je pozicionirali na radijske playliste i stavili u izloge vaših omiljenih prodavaonica ploča. U vrijeme prije Interneta količina zabilježene informacije bila je znatno manja, pa ako te informacije danas i postoje, one nisu našle svoj put do mreže svih mreža, ili su jednostavno rečeno, vrlo koncizne, ponekad i upitne interpretacije onih koji su ih plasirali.


Ako je vjerovati teoretičarima kvantne fizike, informacija niti ne može biti uništena. Ja pri tome najviše vjerujem profesoru Susskindu. On je moj "omiljeni DJ" među kvantnim fizičarima. Malo me doduše zbuni, kad uz činjenicu da informacija ne može biti uništena, prihvatim i onu kako informacija ne može biti ni stvorena, odnosno klonirana prema potrebi. Ovo sam napisao da i vas malo zbuni, iako sam siguran da među čitateljima ovih tekstova ima već dovoljno zbunjenih. Kvantnom fizikom, naravno.


Tako sam i dio srijede proveo kopajući po glazbenoj starudiji, dok mi je prika, zavaljen u kožnoj fotelji, objašnjavao kako je u nekom svom pisanom radu na temu vojnih strategija povukao paralelu između Ante Gotovine, Janka Bobetka i Nathana Bedforda Forresta, sve redom generala. Prika ima dar za takvu priču, a enciklopedijski barata takvim informacijama, pa ga je uvijek zanimljivo slušati. Iz svih tih, naizgled nepovezanih situacija, kod mene se konačno formirala ideja kako napisati ono što nikako nisam mogao započeti.


Zaokružio sam svoje kopanje po tom dijelu prošlosti i shvatio što me je potaklo da kopam po tim područjima glazbe. Bio je to jedan inspirativan nastup kojem sam nazočio ovog vikenda. Taj trenutak, kad me nešto inspirira, najčešće se razvije u nekom potpuno drugom smjeru. Ako je prika svoju tezu mogao zaokružiti sa navedena tri generala stratega, mogu i ja svoju. Iako, kod mene neće biti riječ o generalima. Okvir svog kopanja po glazbenoj prošlosti omeđio sam sa tri izvrsna autora i albuma iz tog vremena. Alan Shearer - Dark is the color, zatim Claude Perraudin - Energie i naposlijetku Raven Kane & Klaus Netzle - Silicon Valley.


Francuz


Jasno vam je da je ovome prethodio vikend. Vikend je imao svoj petak, svoju subotu, kao i nedjelju. Dosta dobrog se dogodilo u te dvije večeri, odnosno noći. Petak je u startu krenuo dobro. Odličan početak večeri u Funku gdje je vrtio Pepi. Ili je to bio Jogarde, ne sjećam se više. Nismo tamo dugo ostali, tek dovoljno da osjetimo, vidimo i čujemo kako Pepi, stilski neopterećeno, pokreće gomilu i pušta odličnu glazbu. Kroz mojih dva-tri prolaska podijem Funka imao sam priliku, više nego jednom, čuti fragmente nekih razgovora iz kojih se moglo zaključiti kakvu je to Pepi atmosferu stvarao, ili bolje rečeno, u tom trenutku već stvorio.


Jedan je lik drugome govorio. Odlično mi je ovo, baš je dobro. To ti je Jogarde, rekao je drugi. Tko? Jogarde, pa čuo si za njega. Aha, on je neki Francuz, pitao je drugi. Nemam pojma, ne, on ti je tu, naš, odgovorio je prvi. Onda opet malo kasnije, ne znam da li je to bio isti, ili neki drugi dvojac. Super mi je ovaj snare, kaže prvi. Tko, upita drugi? Snare, čuješ, opet će prvi. Hhm, khm. Snare, doboš, bubanj, opet će prvi. Aha, da, konačno ga je uhvatio ovaj drugi. Plesao sam neposredno iza njih i uživao u njihovoj, naizgled nebitnoj, konverzaciji. Ne sretnem često na partiju ekipu, a pogotovo ne više puta u tako kratkom vremenskom razdoblju, a da pričaju o glazbi, DJ-u, pogotovo ne o snare bubnju.


Ovaj je prvi očito uživao u zvuku snarea, pa sam i ja malo više obratio pažnju na fuckin' snare, usput se sjetio druga Kinčla, te dobacio ovoj dvojici - Puno saturacije dečki, samo puno saturacije, zato tako zvuči. Ovi su me dvojica pogledali kao da sam u najmanju ruku neki idiot, a možda i psihopat. Mislim da su se čak i odmakli. Odmakli smo se i mi iz Funka, ali ne zato što nam je bilo loše, već zato što sam imao feeling da ćemo večeras imati priliku čuti nešto izvrsno, potpuno izvanserijski i u vrhunskoj ligi.


U posljednje vrijeme dozvoljavam si priličnu dozu skepse kad se, meni inače dragi, producenti pojave u DJ nastupu. Ne jednom sam se razočarao, a prečesto se nisam oduševio. Razmišljao sam i o tome što točno predstavlja izvedbu koja će mene oduševiti, te kako da to opišem, a da to ne pretvorim u neku elitističku sliku, ili da svoj doživljaj vrijednosno stavim iznad nečijeg doživljaja. Ja se mogu složiti s nekim kako je neki izvođač imao odličan nastup, sa izvrsnom glazbom, na kojem sam se super zabavio. I to je stvarno tako.


Onda će se meni dogoditi neki drugi nastup, također s meni izvrsnom glazbom, koji nekom drugom uopće neće biti tako izvrstan. U elektronskoj je glazbi prisutna velika doza isključivosti i zadrške prema nepoznatom. To je breme vremena u kojem ona nastaje i u kojem doseže svoju popularnost. Ogromna zasićenost, koju generira široka ponuda DJ-a i događanja, neminovno u prvi plan stavlja one koji su vještiji ili probitačniji kad je o marketingu riječ, pa tako posjetitelji često budu razočarani nekom izvedbom. To posjetitelje pak čini opreznima kad je riječ o odlasku na izvedbe, njima nepoznatih izvođača, ili ih čini rezerviranima pri odlasku na nekog izvođača kojeg su već prije čuli u izdanju koje im ne odgovara.


Alexis Le-Tan


Takav jedan izvrsni nastup dogodio mi se nakon Funka, u Mastersu. Tamo je ekipa Metz Attacka imala svoj program, u kojem je gost DJ bio Alexis Le-Tan iz Francuske. Alexis Le-Tan mi je poznat po svojim produkcijskim radovima na etiketama Bahnsteig 23 i Permanent Vacation. Kao DJ-a ga prije nisam slušao. Preletio sam preko dvije tri snimke na Soundcloudu, ukupno ne trošeći više od pet minuta. Istog sam časa znao da me ovaj DJ zanima, a u prilog je išlo, već prije stečeno povjerenje u kvalitetu i različitost onog što rade dečki iz Metz Attacka.


U Mastersu sam se pojavio taman negdje u vrijeme kad je krenuo Alexis Le-Tan, a već sa ulaza mi je u uho ušao prepoznatljivi zvuk Bahnsteig 23 labela na kojem svoja izdanja objavljuju, meni zanimljivi i dragi - Kris Baha, Autarkic & Hectic, Il Est Villaine, Sneaker, Pletnev, Khidja, te naravno i sam Alexis. U tom času, u Mastersu je zvučalo onako kako zvuči tipični Kris Baha.


Alexis Le-Tan DJ-a od ranih devedesetih. Dolazi iz goa-trance okruženja, kroz svoj zvuk provlači new-beat, dub, te neku svoju filozofiju cosmic disca. Zajedno sa Joakimom, šefom Tigersushija, čini polovicu projekta Full Circle. Prati ga glas kopača, diggera, a to potvrđuju i odlične kompilacije "Space Odditites", koje je složio za etiketu "Permanent Vacation", a koje sadrže dosta mračnu, neuobičajenu, te gotovo opskurnu glazbu. Ne manje zanimljiv je i album "Audible Visions" izdan za III Studio.


Njegov je set trajao dulje od predviđenog, jer je to jednostavno stalno išlo i dolazilo. Uz dosta break ritma, sa tamnim, valjajućim zvukom, stilski neograničeno, a smisleno i vješto upakirano. Njegov set je neprekinuta doza energije, radnja koja ima smisao i koja vas stilski odvodi u razne rukavce, zadržavajući istovremeno tečne prelaske iz jednog u drugi. Ti su prijelazi neprekinuti, nikad napadni, niti su sa takvom promjenom stanja koja bi vas izbacila iz takta ili prislila da stanete.


U to vrijeme dok sam bio na flooru Mastersa, a punila ga je odlična ekipa, stvarao sam neke svoje mentalne bilješke i znam da sam imao puno upitnika oko toga, kako i na koji način ću to opisati. Već tada sam došao do zaključka kako ja ovu glazbu nisam mogao zamisliti posloženu na ovakav način. Imam dosta produkcije sa gore već spomenutih etiketa, sličnog zvuka, koju sam uvijek doživljavao izvan ovakvog konteksta. Iskoristio bih pokoju stvar, a najčešće neke, zaista izvrsne, ne bih nikad ni pustio, pa čak ni iskoristio u svom podcastu. Dosad nisam bio skroz siguran koji je tome razlog, ali nakon što sam slušao Alexis Le-Tana, imam prilično dobru sliku kako iskoristiti određeni dio te glazbe.


Kasnije sam shvatio da moje kopanje s početka ovog teksta nije bilo slučajno. Dva od tri navedena albuma zastupljena su na Alexisovim kompilacijama. Nije to glazba koju je on puštao u Mastersu, ali je na neki način utkana u temelje onog što on danas predstavlja ili pušta. A što to točno on pušta? Mislim da ću to najbolje opisati navođenjem njegova dva izdanja za Bahnstieg 23. To su izdanja BAH033 i BAH045. Dodajmo tome i kompilaciju izdanu na Idle Press pod imenom Wonderz Ovze World i rekao bih da možete steći prilično dobru sliku o njegovom izboru glazbe za DJ set.


Alexis Le-Tan je izvrstan selektor. Jedan je od rijetkih DJ-a koji me ostave prilično spuštene vilice, sa izrazom lica koji govori - WTF was that? To se dogodi kad me netko osvoji setom glazbe kakvu drugi ne sviraju, kad to bude glazba i područje u koje ne zadiru mnogi i kad to bude složeno na način da te cijelo vrijeme drži fokusiranog na glazbu i prikovanog za plesni podij.


Kad bih morao nabrojati koje sam takve DJ-e slušao zadnjih godina i koji su na mene ostavili takav dojam, onda su to sigurno Tornado Wallace, DJ Garth, Solar, Sean Johnston i Colleen "Cosmo" Murphy. Ovako na prvu se ne mogu sjetiti nikog više. Ako bih Alexisa morao pridružiti nekoj selektorskoj listi, onda bih rekao kako on upada u ligu u kojoj se nalaze Ivan Smagghe, Andrew Weatherall, ali i Vladimir Ivković.


Kad ovako pišem, nakon što su prvi utisci već pomalo magloviti, a na spomen Smagghea, sjećam se da sam te večeri u Mastersu u više navrata kod Le-Tana čuo neke stvari kod kojih mi je prva asocijacija bila na etiketu "Les Disques De La Mort" i njihova odlična izdanja. Isto tako, kroz neke je dijelove Alexisovog seta bio jasno vidljiv utjecaj goa trancea, dok se u nekima osjetila prisutnost afro tribal elemenata. Svi su ti utjecaji dozirani u dovoljnoj mjeri da ih osjetiš, ali ne u tolikoj da bi neka od tih pjesama koje pušta mogla prezentirati žanr.


To možda i jest njegova najbolja osobina kao DJ-a. Oslanjajući se na ujednačen ritmički i zvukovni potpis, on te provlači kroz utjecaje navedenih žanrova, a radi to na način da te pitko vodi kroz stilove i žanrove, istovremeno ih povezujući u jedinstvenu cjelinu. Na kraju svega možeš reći kako je cijeli njegov set u okvirima jedne filozofije zvuka.


Cijeloj je priči još bolji utisak utisla i odlična ekipa koja se te večeri okupila u Mastersu. Zanimljivo je bilo vidjeti i koji su domaći DJ-i došli na ovaj nastup, kao i koji su ga već prije najavili kao interesantno gostovanje. Bez da ih posebno nabrajam, jer o svakome od njih sam već negdje napisao poneku riječ, reći ću samo kako je riječ o onima čiji su izbor glazbe ili njihova profiliranost bili zaslužni za to što sam ih zapazio u gomili, a to je vlastitome "ja" davalo kredibilitet da oduševljenje Alexisom smatram objektivnijim nego što bi to inače bio slučaj. Neminovno je da okolina utječe na sve nas.


Večer su upotpunili Fabian Mateša i Carnero, domaćini Metz Attacka. Doza moje zanesenosti cijelom tom večeri spriječila me u pažljivijem praćenju ostalih detalja. U jednom od pišanja u muškom zahodu Mastersa primijetio sam kako je u njemu sve više cura, ali i kako isti zadržava svoju zasluženu reputaciju jednog od najunderground zahoda u Zagrebu. Tamo sam skužio i da mi je pukla tenisica. Kad ti se smoče noge u mračnom WC-u kluba, to je jedan prilično odvratan doživljaj. Te sam tenisice odmah poslije bacio, jer znam da će me, već pri prvom slijedećem susretu, jedna moja prijateljica, a sve gledajući me s gađenjem, upitati jesu li to "te tenisice".


Opet neki Francuz


Skoro da u subotu nije bilo ničeg "posebnog" u gradu. Kad to kažem, mislim na činjenicu kako nije bilo događanja koja bi svojim imenom, line up-om ili reklamom iskakala iz gomile. U konačnici sam ipak posjetio tri mjesta. Isprva sam kratko svratio u Pločnik, te se malo drmuskao u programu Yesheva kućica, gdje sam kraće vrijeme plesao na house koji je vrtio Francuz Kapela. Ta glazba nije moj prvi, nije ni drugi, pa ni treći odabir, iako je riječ o kvalitetnoj i prema mom ukusu estetski korektnoj glazbi. Ali me ne uzbuđuje previše. Ipak, bio je to jako dobar početak za ono što je slijedilo.


A slijedio je odlazak u Funk. Evo me, druge večeri za redom, u Funku. Bez incidenta, sa dobrom ekipom, a večeras pušta Stephanie Prekali. Sad je već slušam drugi put. Kroz prvi dio seta, Stephanie prezentira veseli, razigrani i poznatijim temama prožeti house. Osim vrlo dobre glazbe, ona u taj set unosi i svoju energiju, pa ga čini još atraktivnijim. Sve to radi sa puno stila i dobro odmjerenom dozom decentnosti.


Drugi dio seta Stephanie okreće ploču. Bez poskakivanja, vrlo pitko nas vodi u područje ozbiljnijeg i klubski jače izraženijeg zvuka. Pri tome zadržava onu istu energiju s početka i istovremeno je prenosi na sve nas koji smo na podiju. Drago mi je da nam je otvorila i ovu svoju stranu, te nam pokazala kako je spremna i sposobna za puno više. Siguran sam da će nam ona svaki put ponuditi nešto zanimljivo i interesantno. Big thumb up za Steffi. Big thumb up za incidentless ekipu u ove dvije večeri u Funku.


Ostalo je još nekoliko atoma snage i jaka nas je volja odvela u Sound Factory, gdje smo dočekali jutro. Tijekom ovih dviju noći moje su emocije već sve bile podijeljene, a mentalno i fizički sam bio na izmaku s baterijama. Unatoč tome, u SF-u sam slušao veći dio seta DJ Spinna. To me se prilično dojmilo, a bila je riječ o upravo onakvom setu kakvog očekujem u SF-u u nedjelju ujutro u šest sati. Nažalost, godine nose svoje i meni je ponestalo snage. Odnosno, preostalo mi je taman toliko snage da odem doma.


Danas sam shvatio da je sutra već petak i da ne mogu propustiti napisati koju riječ o fantastičnom Alexis Le-Tanu. Svi oni koje sam nagovorio na slušanje Francuza bili su zadovoljni. A ja čak nisam ni bio siguran kakav će biti. Posrećilo nam se svima. Nek tako bude i ubuduće. Love you all.


#funk #plocnik #masters #soundfactory #alexisletan #metzattack #fabianmatesa #carnero #stephanieprekali #pepi #jogarde #djspinn