Kad sam bio tinejđer, radio sam u omladinskom klubu u Samoboru kao DJ. U to samoupravno, socijalističko vrijeme, uz taj posao išao je i bonus. Kad nisam puštao ploče, u klubu bi uvijek bilo nešto za raditi. Čišćenje, pranje ili popravljanje. Pravi full time job. Ako ti se ne ide u školu, drkaš nešto po klubu, a likovi iz Saveza komunista koji su nadređeni Savezu socijalističke omladine ti napišu ispričnicu. Njihov je ured bio vrata do kluba. Bio sam jako dobar sa tajnicom, ne sjećam se više kako se drugarica zvala.
Isto tako, kad je trebalo kupit ploče ili gramofone (RIZ), imali smo blok sa narudžbenicama. Kad u dućanu vide štambilj Saveza komunista na narudžbenici, ne traže potvrdu uplate. Tovari i nosi robu. Zlatna vremena i sustav koji je jednostavno morao propasti.
Kad sam imao šesnaest
U klubu smo organizirali i koncerte. Baš negdje kad sam prešao šesnaest radili smo koncert grupe "Le Cinema". Bili smo jako uzbuđeni, jer su to bili glazbenici iz grupe "Film", već poznati, za nas zvijezde. Ako se dobro sjećam, a zavirio sam i u neke stare fotke, bend su činili Piko Stančić na bubnjevima, Baraccuda na basu, Max Wilson na gitari i Kuzma na saxu. Na tom je koncertu (možda je bilo i više koncerata) s njima pjevao Davor Gobac.
Na fotkama su:
Davor Gobac sa grupom "Le Cinema",
Davor Gobac i Max Wilson, a između njih se nazire Baraccuda i neki moji Samoborci sa fudbalerkama.
Fotografije su snimljene u Samoborskom Omladinskom Klubu, 28. siječnja 1987. godine.
Grički izotop
Gobac je tada bio poznat kao Milan Blenton, svemirski letač iz komične SF serije "Blentoni", Gorana Pirša. Ja ga tada nisam znao kao pjevača Psihomodo Popa, zapravo nitko od nas baš i nije znao puno o toj grupi. Bila je to godina prije Godine Zmaja. Le Cinema su odsvirali dobar koncert, svirali su neke strane poznate stvari. Sve mahom vrhunski glazbenici.
Imali smo u klubu i ured, kožne fotelje, stakleni ormar i veliki tepih. I bocu rakije. Nakon koncerta u uredu smo bendu plaćali u kešu. Bilo je to vrijeme inflacije. Uobičajeno se baratalo novčanicom od 1000 dinara. Bend je bio plaćen "američki". Nekoliko stotina tisuća ili možda milijun. Baš kao u filmu. Vrijednosno, to i nije bilo baš nešto.
Gobac je bio kreativan i zabavan. Sjeo je na pod sa litrom rakije i čašicom u koju je stalno nadolijevao, pa je onda poslagao te tisućice oko sebe kao da igra pasijans. Sve se popilo. Za pojašnjenje Gričkog izotopa potražite na youtoubeu audio zapise Blentona.
Godina Zmaja
Već iduće godine bend je izdao svoj prvi album, a mi smo u našem koncertnom rasporedu ovaj put imali grupu "Psihomodo Pop". Bili su žestoki, svirali su fantastične pjesme, sa odličnim riječima. Radili su to toliko dobro da, ni tada, a ni kasnije, nikome nije bilo važno što su to mahom bili prepjevi Ramonesa, Marc Bolana ili Lou Reeda.
Kad sam prvi put sreo Davora Gobca imao je kraću kosu. Kad sam ga drugi put sreo, nakon nešto više od godine dana, imao je dosta dugu kosu. On i Saša Novak Radulović (vi koji ste već prije na ovom mjestu pročitali Brada, to je zato što sam krivo napisao, tnx to kumče - Saša je prije bio gitarist Psihomoda) furali su se na Ramonese, Šparka taj trend sa frizurom nije mogao pratiti iz manje više istih razloga kao i danas. Kužite. Ne sjećam se kakvu je zurku imao Tigran. Negdje sam već jednom napisao da ga je na ovoj fotografiji čuvala sila i skrila ga iza činele.
Fotografija je snimljena u Samoborskom Omladinskom Klubu 1988. godine.
Kuzma tada nije bio stalni član benda. Nekad bi svirao s njima. On se nakon odlaska iz "Filma" pridružio "Disciplini kičme". Iz današnje perspektive, kao da je oduvijek dio "Psihomodo Popa". Jurij Novoselić Kuzma je glazbenik koji na leđima nosi veliki dio jugoslavenskog i hrvatskog rock and rolla. On je jedan od važnih glazbenika "iz sjene" posljednjih četrdesetak godina.
Pinokio
Psihomodo je u live nastupima uvijek bio snažan bend. Bili su oštri. Eksplozivni. Punkerski. Gobac je svojim performansima na koncertima stvorio jedan zabavno erotizirani spektakl u kojem je redovito izvodio neku formu striptiza, a ni cross dressing mu nije bio stran. Gotovo da je izmislio neku formu rockerske burleske. Ne sjećam se niti jednog kasnijeg koncerta "Psihomodo Popa" u kojem Davor Gobac nije iz publike dobio najmanje jedan grudnjak.
Kako su prolazile godine, kad god bi negdje svirao Psihomodo, to je bio svojevrsni okidač za posjetu tom koncertu. Uživo sam ih slušao vjerojatno oko dvadeset puta. Snimali su nove ploče, dolazile su nove pjesme. Napravili su izvrsni unplugged. Što god da su kasnije izdali za mene nije imalo snagu "Godine Zmaja". Nakon unpluggeda nisam više pratio njihove albume.
Na koncertu bih čuo poneku novu pjesmu, s vremenom bi mi neka i ostala u uhu. Oni bi uvijek bili na razini zadatka. Nemam ni jedno sjećanje na neki njihov koncert gdje nisu dali sve od sebe.
Mala dvorana
Postoji jedna određena čar koju ima mala dvorana Doma sportova u Zagrebu. Tamo je uvijek bilo dobro na koncertu. Prošle smo godine išli na Antivalentinovo. Psihomodo je bio jedan od bendova koji su nastupali. Tada je već prošlo jedno duže vrijeme otkako ih nisam slušao uživo. Mislim da je prije njih svirao "Stampedo". Pauza u kojoj smo čekali Psihomodo potrajala je neko vrijeme.
Tehničari su podešavali mikrofone, pozicionirali gitarska pojačala i Duct tapeom pričvrščivali kablove. Znaju oni što će bit sa stalkom i sa kabelom kad ga u ljubavni klinč uhvati Davor Gobac. Sve mora biti dva puta provjereno. Nakon što su sve sredili, polako su se povukli sa pozornice. U tom je času diskretno do bubnja došao Tigran Kalebota.
Provjeravao je svaki detalj, učvrščivao činele, pregledavao da li je sve u redu. Promatrao sam ga. I on je promotrio publiku, kao da želi osjetiti dio energije prije nego bend izađe na pozornicu. Želio je biti siguran da li je sve kako bi trebalo biti. I njima je ovo bio veliki koncert. On je bio dobri duh benda.
Napustio nas je već slijedeće godine. Prerano. Meni su neke svemirske sile poklonile taj kratki, intimni trenutak u kojem gledam kako se on priprema za važnu svirku. Bio je to odličan koncert u kojem je Davor Gobac potrošio svoj glas. Veljača je to, prehladi se čovjek. Publika je nadoknadila. Bend je bio izvrstan.
Šalata
Koncert "30 Godina Zmaja" bio je najavljen odavno. Dogovarali smo se da ćemo otići, iako nisam imao neku preveliku želju. Svejedno sam u zadnji tren kupio karte.
Na kraju je to ipak koncert na Šalati, mora ti se barem malo podić adrenalin. Meni dosta jako. Uvijek me uhvati neki prkos i bijes kad na putu prema ulazu prolazim kroz kordon policije, opremljene kao da će sutra biti neki jebeni rat. Ali ajde, može kao bit nekog sranja, pa će oni intervenirat. Jebem ti sranja i jebem ti interveniranje.
Došli smo na Psihomodo pop. Najveće sranje koje se može dogodit je to da će se Gobac skinut u tange ili će curke skidat grudnjake i skrivat cice hitro ispod majice. I poneki će seronja popit šest razvodnjenih piva, izrigat se i potuć sa najboljim frendom.
Predgrupa je odsvirala svoje. Bili su to Miceksi. Nije to neki demo bend. To je ekipa koja već ima ohoho svirki iza sebe. Bend je osnovao bivši gitarist Pipsa, kasnije i član Baretovih Plaćenika, Alen Kraljić - Kralja.
Nakon Miceksa stage se priprema za Psihomodo. To obično traje toliko da ti se piša sve više, ali ne želiš propustit prve taktove. Na kraju ne odeš pišat, a benda svejedno nema barem dvadeset minuta. Valjda računaju da će se za to vrijeme popit više razvodnjene pive ili Cockte.
Malo sam se u zadnje vrijeme zasitio Cockte. Gdje god dođeš Cockta je sponzor. Piće vaše i naše mladosti otjerat će nas i u starost. Jebem ti rokenrol kad ga diktira proizvođač pive. E, i ovaj od Cockte isto.
Za to vrijeme između dva benda na razglasu obično svira neka kazeta koju glavni ton majstor nosi sa sobom od 1985. i koja uvijek svira prije koncerta. Oni to zbilja imaju na kazeti. I jedan Tascam 122MK2 kazetofon uvijek imaju u racku. On svira samo tu kazetu. To mu je jedina namjena zadnjih dvadeset godina. Zna tu biti dobrih rock klasika. Ali ovdje kao da je sve popizdilo. Pa ovaj lik pušta Psihomodo pop netom prije njihovog live nastupa. But...
Bend zbilja svira, ali ne na glavnoj pozornici, već na malom stageu u zadnjoj desnoj polovici partera. Izašli su potiho na mali stage i počeli svirati bez pozdrava i sve nas redom zajebali. Dobar moment. Originalan. Obično se bend na takvo mjesto odseli u nekom kasnijem dijelu koncerta. Nisam još vidio da je netko tako otvorio koncert. To je bilo jako dobro.
Špica, break i drop
Tri termina koje koristimo kad želimo opisati neki komad elektronske glazbe, a koji nam se baš i ne sviđa. Onda to ide otprilike ovako:
Špica - stalno nešto šerafi prema krajnjoj euforiji, cijudiju, fijumiju, fijubriju.
Break - čuješ samo svaki drugi bam, bambam, bam, bambam.
Drop - tududu dudu du d u.
To su sinonimi za jeftine populističke poteze u glazbi. Ne nužno elektronskoj. Otkud sad to na koncertu Psihomoda? U nekoj formi to se i dogodilo.
Kako se koncert Psihomoda razvijao, tako sam i ja u njihovim aranžmanima počeo primjećivati neke jeftine populističke ukrase. Neki rifovi, nisu više gitara-distorzija-pojačalo, već neki efekt, elektronski. Nema toga puno, ali dovoljno da usere. Da ubije snagu onog prvog rifa.
Zatim neki dropovi. U glazbi Ramonesa, jebote. Tu je i brass sekcija od šest članova, plus Kuzma na saxu. Malo mi je to too much, kao neki mariachi sastav. Ili ja starim, ili je punk mrtav.
Jasno mi je da je bend ostao bez svog člana i da je to sigurno ostavilo traga na svima njima. Divim im se i na tome što su uspjeli napraviti ovaj koncert. Ali ne sviđa mi se što su napravili sa aranžmanima od posljednjeg puta kad sam ih slušao. Sve mi je to bilo preproducirano. Nije više imalo sirovu žestinu. Ne čini mi se da je ijedan dodani element podigao neku stvar. Dapače, moje je mišljenje da je upravo suprotno.
Intonacija nekih stihova koje je Gobac promijenio, također je pridonijela sveopćem smekšavanju stvari. Moguće je da ni on ne može danas otpjevati neke dionice kao što ih je pjevao prije.
Mahom sam čuo i pročitao kako je koncert bio fenomenalan i odličan. Ako je to glede truda i godišnjice albuma i benda, bio je fenomenalan i odličan. Puno veselih ljudi, bend sa godišnjicom, atmosfera Šalate. Baloni, konfeti. Cross dressing. Ali svirka je bila prosječna. Meni to više nije bio pravi Psihomodo pop, već kao neki tribute band.
Oko pola dvanaest smo odlučili da smo čuli dovoljno i otišli. Kasnije sam čuo da su svirali još pola sata. Ne sjećam se da li sam ikada otišao s rock koncerta prije kraja. Na koncert sam otišao iz respekta prema bendu. Još ga imam i imat ću ga uvijek. Sretan sam što sam ih slušao prije dvije godine, ovaj koncert ne računam kao bitan. Bila je to dobra rođendanska proslava. Sa balonima. I konfetima.
Ovaj sam tekst skoro u cijelosti napisao odmah nakon koncerta, pa na kraju odlučio ne objaviti ga. Imam takvih tekstova punu ladicu.
U konačnici sam skužio da je to ipak priča o 35 godina jednog benda, o 30 Godina Zmaja, ali i o mojih 30 godina kako pratim jedan odličan bend.
Vjerojatno ću i u budućnosti otići na neki koncert Psihomodo popa.