top of page
  • Facebook Social Icon
  • SoundCloud Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • Twitter Social Icon
Crowd

Blog post

Čuvar klubova u zimskom periodu

Volim za sebe misliti da sam pragmatičan. To je vještina koju stječeš godinama. I zaista, ako pogledam unazad, prije nisam bio toliko pragmatičan po pitanju mnogih stvari. Danas puno jednostavnije nalazim vrijednost u ljudima, događajima, pa i stvarima. Međutim, kad je riječ o emocijama, tu nikako da postanem pragmatičniji. Kažu mi neki, a među njima je i moja žena, da previše analiziram. Stvari koje nije potrebno toliko analizirati. To se redovito dogodi kad neka situacija u kojoj se zateknem ostane nedorečena i kad iza nje ostane loša vibra i upitnici nad glavom. U mojoj utopijskoj, nepostojećoj stvarnosti, vlada stanje beskonačne empatije i onog časa kada osjetim da u nekoj situaciji to nije tako, u meni se pokrene mehanizam preispitivanja moje uloge u svemu tome.


Dijagnoza


Nekad je za to okidač poslovna situacija, a nekad obiteljska. Nekad to proizađe iz odnosa sa prijateljima ili poznanicima, a otkad pišem ovaj blog, to zna biti i napisani tekst. U tom se trenutku u mom unutarnjem biću pojavi Super-ego koji krene analizirati sve što je dotad radio njegov suparnik Id. Ovaj prvi, pri tome, u svemu pronalazi svakojake nedostatke, te mom Egu, svom vlastitom sustanaru, stvara osjećaj krivnje, predbacujući mu svaku sitnicu koja je, po njegovom mišljenju, mogla povrijediti nekog od uključenih, ili ga dovesti u neugodnu situaciju.


Pri tome, često ne potpuno racionalno, a zahvaljujući Super-egu, preispitam okolnosti svih situacija od kojih me je Ego trebao sačuvati. Id, pri tome, mudro šuti i sjedi u kutu, znajući tko je zapravo pravi krivac. Njemu tada laska što neki kažu kako nemam veliki Ego, te zaboravlja da imam ogroman Super-ego. Taj me istovremeno izluđuje toliko da poželim iskočiti iz vlastite kože. Na kraju često upravo Id bude taj koji mi omogućava da se zadržim u granicama onog što za mene predstavlja sigurnu zonu. Ema mi je rekla kako je to podsvjesno samonametnuta krivnja, uvjetovana pretežito, no ne i isključivo, katoličkim odgojem ili utjecajima istog.


U nešto više od dvije godine sam napisao nešto manje od sto tekstova. Slično kao i kod DJ setova, ne sjećam se baš svih stvari koje sam negdje napisao. Ponekad se i sam iznenadim kad ih ponovo pročitam. Napravim to iz više razloga. Nekad se želim prisjetiti što sam u određenom trenu o nečemu pisao. Nekad imam motiv za okvir teksta, ali se ne želim uhvatiti u ponavljanju već napisanog. Nekad jednostavno čitam, kao što i onaj koji kreira glazbu, stalno i neprestano iznova preslušava jednu te istu glazbu, pa je rekreira na drukčiji način ili jednostavno sa vremenskim odmakom proučava vlastiti uradak, ne bi li ga ubuduće učinio boljim. Mislim da je to dio svakog kreativnog procesa.


Apstinencija


Iza nas je siječanj, ali i deset dana veljače. Ovo je četvrti vikend za redom kako nisam napisao nikakav tekst. Zapravo, sad više i nije. Kad dovršim tekst kojeg čitate, statistika će pokazati da su bila samo tri vikenda u kojima nisam ništa pisao. Nekoliko se okolnosti poklopilo, pa mogu reći da je to bilo planirano. Već neko vrijeme razmišljam kako mi je potrebna pauza od dva tri tjedna i odmak od pisanja. Prosinac je bio iscrpljujuć, a kraj siječnja poslovično siromašan gradskim kluberskim događanjima.


Drugu olakotnu okolnost činili su upravo nastupi i programi koje sam pohodio. Naime, u velikom je broju bila riječ o izvođačima i kombinacijama o kojima sam već pisao, o nekima čak i više puta. Onda mi je jučer u Mastersu, ili je to bilo prekjučer u Pločniku, netko rekao kako sam neozbiljan i zabušavam. Ma daj, kažem ja, pa stalno sam tu negdje prisutan. Tako je, kaže neimenovani, ali ništa ne pišeš. Navikao sam se pročitati tekst, a sad već neko vrijeme nema ničega.


Krivnja


Moram priznati da je i meni to bilo neobično, ali ja sam nekako spontano odlučivao iz tjedna u tjedan ne pisati ništa. Moja kreativnost i umješnost da nešto napišem nisu beskonačni. Trudim se uočiti vlastite podsvjesne predloške prema kojima pišem, kako bih izbjegao one s kojima nisam zadovoljan, a takvi mi se neminovno sami nameću kad mi ponestane kreativnosti. Dodaj tu pokoji after ili neku svirku za prijatelje i začas je nedjeljno popodne, a vremena za pisanje sve manje.


Za to su mi se vrijeme ipak dogodili neki klupski momenti i često sam razmišljao kako nešto moram spomenuti u nekom slijedećem tekstu, a onda sam shvatio da ta tri vikenda ja uopće nisam u stanju rekonstruirati bez da pogledam Facebook timeline. Gdje sam sve bio, koga sam slušao, kao i što je od toga vrijedno zapisati. Rješenje se, kao i uvijek, nametnulo samo. Počet ću s nečim općim, pa će se vjerojatno sve skupa razviti u nešto. Sigmund for Dummies je dobro poslužio kao predložak, a i neke okolnosti u kojima sam se našao dodatno su raspirivale vatru.


Došao sam do još jednog nevjerojatno kreativnog rješenja. Opisat ću u kratkim crtama sve što je meni važno ili što je spomena vrijedno, a to ću napraviti kronološkim redom. To će izgledati kao neki recept za dijetu, podijeljen na tjedne. Radi lakšeg snalaženja čitatelja u vrijeme-prostoru, ova retrospektiva mog kluberskog života počinje sa danom 17. siječnja 2020. godine.


Vikend prvi


U Boogaloou je gostovao Ian Pooley, a podršku mu je davao Felver. Ian Pooley je stari znanac zagrebačke publike. Zadnjih sam ga godina slušao nekoliko puta i zaključio da je on kao i vino. Što je stariji, to je bolji. Program je započeo Felver i napravio propisno zagrijavanje, na kojeg se vrlo lako uklopio Ian Pooley. Nekoliko je okolnosti koje su činile karakter te večeri, kao što je i nekoliko pjesama koje su mi se, te noći na flooru Boogaloo-a, usjekle u mentalne mape, razdvajajući pojedine cjeline njegovog DJ seta.


Pooley je startao sa tech-house glazbom, njemu svojstvenog zvukovnog potpisa. Sve neke jake, ne baš znane, odlične trake. Boogaloo većinom njeguje techno, često i žestokog karaktera, pa se posljedično tome tamo okuplja ekipa navikla na techno. Nek je brzo i nek je žestoko. To vrijedi i za malu sobu kluba. Zadnjih sam godina više puta svjedočio trenutku kad iskusni i kvalitetni DJ-i, koji iza sebe imaju godine i godine nebrojenih svirki, tamo upadnu u probleme.


Najčešće je riječ o tome da publika očekuje nešto žestoko i ne reagiraju dovoljno dobro na neki drugi žanr, npr. tech-house-house orijentirani DJ set. Da se razumijemo, najveći dio publike neće primijetiti nikakve probleme. Nema tu tehnički čujnih grešaka, ne puštaju Thompsona, ne sviraju neku apsurdno lošu glazbu ili bilo što tome slično. Možete imati popunjen floor na kojem se svi drmusaju, naizgled je sve pod kontrolom, a ustvari se događa slijedeće. Svi kao nešto plešu i super je. DJ vidi da nije super, nego je zakurac. Neki u publici isto to vide, ali daju šansu DJ-u.


Iskusni se DJ-i snađu, ali i njima je potrebno spustiti mrežu, nekad i više puta, a sve kako bi uhvatili nit koja pokreće plesni podij. Dogodilo se to MR. C-ju, Eddie Richardsu, a onda i Ian Pooleyu. Sva su se trojica, svaki u svoje vrijeme, dobro snašli i uhvatili publiku u svoju priču. Međutim to nekad potraje dvadesetak minuta i ribe nestane. DJ-i onda ponovo pecaju kroz glazbene pravce ne bi li je ponovo našli. Ian Pooley pri tome, izgleda, ima devet života. On začas zavlada podijem, uhvati sve plesače, pa i neke koji do tad nisu aktivno mrdnuli dupe, sve ih upeca u svoju mrežu. I ne prođe dugo, a oni, mic po mic, poispadaju opet van.


Pooley za tren pronađe drugi mamac, publika se opet digne, ali isto tako ubrzo i padne. Zvuči kao loš seks. Vjerujte nije. Ian Pooley to radi vrlo vješto, a godine iskustva mu daju potrebnu samouvjerenost i to na kraju urodi plodom. Kad tako gradiš set, primoran stalno sondirati teren, lako izgubiš svoju nit vodilju. Pooleyu se mora priznati vještina, pa je on, uz to što je stalno hvatao publiku, uspio misliti i na gradnju svog seta.


Dojmili su me se neki njegovi prijelazi iz jedne filozofije zvuka i žanra u drugu. Taj bi prijelaz obilježila neka pjesma u kojoj publika sigurno nešto prepoznaje, to ih pak motivira da se pokrenu, a DJ-u daje priliku da nastavi u drugom ritmu, žanru ili stilu. Kroz svoj je set Ian Pooley to napravio više puta. Meni su se u pamćenje urezala tri takva trenutka.


Prvi blok Pooley završava pjesmom koju dobro poznajem i koja mi je draga. Nikad u tri života mi ne bi palo na pamet pustiti tu pjesmu nakon onakvog tech-housea kakvog je do tog trena svirao. Riječ je o "Jimpster - Eel Pie Island (Adam Port Remix)". Ova, četiri godine stara pjesma, izdana je na Systematic Recordings. To je deep house u slow-jamu, puna je raznih zvukova koji čine ambijent, a ima nenametljiv i vrlo interesantan vokal. Adam Port je minimalistički uredio ovaj remix. Iako sam u prvi čas bio iznenađen, zaista mi je godilo čuti kako netko tako spretno pušta ovu stvar dok sam ja na flooru.


Nakon toga, slijedeći put za takav prijelaz Pooley stavlja "Jovanotti - Tanto (Alex Neri & Stefano Fontana vocal remix)". Tanto je objavljena 2005. godine. U njoj Lorenzo recitira stihove, a stilski to radi na raperski način. Ovaj remix već u prvom dijelu pjesme ima izraženiju acid liniju koja ga čini posebno atraktivnim, a garantirano podiže atmosferu među publikom koja je čula njima poznati vokal, ali ga ne uspjeva precizno odrediti. Tanto nije pjesma koju često slušamo na radiju ili gdje već, pa ako talijana ne slušaš puno, isprva ne možeš ni skužiti o kome je riječ.


Najviše me se dojmio treći prijelaz. Ian Pooley pušta instrumentalnu verziju pjesme koju instantno prepoznajem. Tog časa, tamo na flooru, slatko sam se nasmijao i čekao da počne pjevati. Nije počinjalo pjevati. Kasnije sam pokušavao pronaći tu stvar, ali nisam uspio naći niti jedan instrumental remix, edit ili bootleg. Kako vrijeme odmiče i moja sigurnost u ispravno detektiranje predmetne pjesme sve više prelazi u nesigurnost. Te noći, tamo na podiju, bio sam siguran da je pustio "Juliet - Avalon", pjesmu koja ima više dobrih remixeva, a svoju je najveću popularnost stekla nakon remixa Davida Guette.


Nekoliko dana kasnije, dok sam snimao jedan podcast mix, trebala mi je neka dobra stvar, ne nužno potpuno nova. Naišao sam na jedno izdanje koje sam svojedobno kupio odmah po izlasku, a onda nekako zaboravio na njega i do dan danas nisam tu pjesmu nikad za ništa iskoristio. Riječ je o izdanju sa etikete Anjunadeep "Ian Pooley & Moon Boots - The Life Aquatic". Na tom su izdanju "Ian Pooley Berg Mix" i "Ian Pooley Kreutz Mix". Od tog časa više nisam bio siguran da li je on pustio Avalon. Ima neka zajednička nota između ove dvije pjesme.


Bez obzira na to koja je bila treća pjesma, ovaj postavljeni okvir pomaže da steknemo uvid u kontekst u kojem je svirao Ian Pooley. Završio je sa nekim svojim odličnim editom, a netom prije kraja je pustio Francois Kevorkianov remix za Moloko i Forever more. Ian Pooley je izvrstan i šteta bi bilo propustiti ga. DJ ovog kalibra je kao i koncert Rolling Stonesa. Ako možeš, ideš, ne pitaš se kako će biti. Na ovaj ili onaj način, on će to napraviti za pamćenje.


Idućeg dana, a bila je to subota, planirao sam posjet Paromlinu i Funku. U Paromlin sam stigao ciljano ranije kako bih čuo uvodni set koji je svirala Ivna Ji. U vrijeme dok još nije bilo pretjerano puno gostiju, Ivna je napravila zanimljivi uvod, koji se je progresivno i stupnjevito pretvarao u više od zagrijavanja. Ne dočekavši kraj njenog seta promijenio sam lokaciju i našao se u Funku.


Tamo su nakon dulje pauze svirali E1 & Savage. To je bilo više nego odlično, a sve što sam o njima napisao kroz vrijeme koje ih pratim i dalje smatram potpuno točnim. Zadovoljan sam i činjenicom da sam neke posjetitelje svojim pisanjem motivirao da dođu poslušati ovaj dvojac. Povremeno mi se netko od dragih čitatelja pohvali kako je napis o nekom izvođaču bio okidač dolaska. Naravno da mi je to neizmjerno drago. Nekad mi se aktivira i mehanizam s početka ove priče. Srećom, pod ovim okolnostima, to je zaista rijetko.


E1 & Savage su to napravili vrhunski. Funk nije bio pretrpan, a ja zadovoljan što je i ovaj put izostala kritična masa drkana, pa su i atmosfera i vibra bili izuzetno pozitivni.


Dobra je volja htjela da se nakon toga vratimo u Paromlin i stignemo na dobar dio seta koji je svirala Lac Que. Tada je i klub bio zadovoljavajuće pun. Dobra je vijest da tamo više nema bačvi za lož-ulje koje su dotad služile namjesto stolova. Te prazne metalne bačve zvone i tresu se od udara zvučnih valova niskih frekvencija, čitaj - od basa. Sve što staviš na njih, sa njih i otpleše. Funkcionalno su nefunkcionalne. Bačve su zamijenili klasični barski stolovi. Plus za stolove i još jedan plus za zvuk koji je bolji nego li je bio prije.


Lac Que je svirala set koji mi se svidio. Imam jednostavni mehanizam kad su u pitanju DJ-i koje nisam prije toga slušao. Odmah u prvim minutama skužim da li trebam posvetiti određenom DJ-u više pažnje, ili me to uopće ne zanima. Lac Que definitivno želim ponovo čuti, drugi put sa više vlastitog mentalnog angažmana u samoj glazbi.


Vikend drugi


Ovdje mi je uletjela kombinacija gotovo identična jednoj o kojoj sam već pisao. Bio je to program Sound Factorya u kojem su nastupali Popsimonova, Mary i Ivna Ji. Kad ovako napišeš, čini se kao da je Mary neka ženska. DJ Mary je stari iskusni zagrebački DJ. Program je otvorila Ivna Ji sa odličnim, break electro zvukom i napravila odličan uvod za dalje. Sad već pomalo kužim da Ivna Ji ima jasan i u ovom našem okruženju prilično rijedak zvučni potpis. Njen je zvuk nešto prljavijeg karaktera, grubljih ritmičkih sekvenci, zamrljanjih bas linija, a istovremeno dobro balansiran, tako da bude ugodan za slušanje. Tako kako je to u njenom DJ setu, tako je i u produkciji koju radi.


Nakon Ivne trku je poveo Mary sa prvim od svoja dva seta te večeri. Opet je to electro koji ima vrlo jaku produkciju, nije nužno razlomljen, a nema niti jednu odliku koja bi ga dovela u opasnost da se o njemu priča kako u sebi ima elemente mainstream produkcije. To je bilo snažno i energično. I jako, jako dobro.


Popsimonova je potom održala odličan koncert. Kvalitetu njenog zvuka i način na koji joj je glazba producirana, zamijetili su svi. Njen vokal u tu glazbu unosi hladnoću koja grije oko srca, a ritmički potpis ima tendenciju razilaženja, pa neprestano imaš dojam kao da ona miksa dvije stvari koje će svaki čas razletjeti. Odlična mi je bila Popsimonova. Svakako je poslušajte kad ste u prilici. Te je večeri u Sound Factory neki broj posjetitelja došao baš zbog nastupa Popsimonove.


Nakon nje se ponovo vratio Mary, da bi u svom drugom setu svirao još bolje. Čak mogu reći da mi je to bio njegov najjači set otkad ga češće slušam. Nitko ovdje kod nas, a siguran sam i puno šire, ne pušta electro kao što to radi DJ Mary. Te večeri je u Sound Factoryu bio jedan jako kvalitetan program, na kojem smo se odlično proveli. Goth girl je stalno pred mene stavljala neke intelektualne izazove. Jednom ću joj vratiti.


Dan nakon toga bila je subota. A u subotu FuFa. Felver u Fanka, ili po zagrebački Felver u Funku. To je moj kolokvijalni naziv za ovaj program, koji u našoj maloj zajednici već prerasta u hodočašće. Odabrao sam dalmatinsku varijantu za tu kraticu. Puno mi je napetiji naziv FuFa, nego što bi mi to bio naziv FuFu. Maja već koristi taj naziv, pa postoji šansa da to uđe u urbani rječnik grada Zagreba.


Tu je večer obilježila dovoljna kritična masa poznatih da ti bude jako milo oko srca. Felver je izuzetno nenametljivo i opušteno slagao glazbu na kakvu nećete često naletjeti i gradio je tok u kojem se sve odvijalo na krilima harmonija i stringova. To je onaj moment kad shvatiš da se melodijske sekvence, koje su stilski komplementarne, vrlo jednostavno nadovezuju jedna na drugu. Beat tada izgubi ulogu voditelja i postane sporedni element. Tada nastane posebno dobar groove. Felvera slušam puno. Ni njemu se ne dogodi često da se svi sastojci za dobar party ovako dobro poklope, pa da ovako krene. To je bilo za čistu desetku.


Vikend treći


U tom sam tjednu nekoliko dana bio na putu, te sam po povratku odlučio u petak ne ići van. Ipak sam išao na Reform, i to rođendanski. Iz nekog sam razloga cijelo vrijeme mislio da rođendan ima Nicole. Tek po dolasku u Masters sam shvatio da je vjerojatnije kako je to rođendan klupske večeri. Kasnije to nisam provjerio, pa ni sad još ne znam čiji je rođendan zaista i bio. Tamo je prodefilirala čitava plejada DJ-a.


Redom su to bili - Monika Klier, Mac, J Jay, Nicole, Flaneur, Felver. Odlični su mi bili Monika Klier i Mac. Ne sjećam se kakav mi je bio Felver. Serem. Ova trojica u sredini su te večeri svirali jedan stil koji u meni taj čas nije izazvao navalu adrenalina, pa za njih neću napisat da su mi bili odlični, jer ne bi bilo fer. To ne znači da se nije ludo dobro plesalo u izvrsnoj atmosferi ekipe koju okuplja Reform. Sva sila emocija i dovoljno dragih ljudi koji ne viđam često. Atmosfera izvrsna, na trenutke gotovo sportska. Izboji, naboji, razboji. Hmm, više zvuči kao pletačka ili štrikačka atmosfera. Neprimjetno sam se stopio s masom.


Subota je završila kao jedan veliki after petka u intimnoj atmosferi nas nekoliko i s puno odlične glazbe.


Vikend sad ovaj koji je prošao


U vrijeme kad sam počeo pisati ovaj tekst iza mene su bila tri vikenda. Četvrti vikend me bezobrazno spriječio da ga dovršim. Tako nekako sam i napisao na početku. Sad gledam na to kao da sam produljio godišnji. Počeo sam ga u Pločniku u petak, taman toliko dugo da čujem dio odličnog seta kojeg je svirao Slide. Electro spika. Nakon njega i Ivna Ji. Toliko dugo mi je Ivna ispadala iz planera, da se jednostavno moralo dogoditi ovakvo stanje, te sam sada to na neki način uspio nadoknaditi. To me čini zadovoljnim i ispunjenim.


U Pločnik sam svratio na kratko s namjerom da se malo prodrmam i družim. Čak i ta kratka dva sata bili su dovoljni da osjetim klupsko bilo, a kad je o Pločniku riječ, atmosfera je tamo uvijek vrlo ugodna, dok je glazba dovoljno alternativna u odnosu na ostale gradske klubove. Volim otići tamo. Čekala me svirka na jednom privatnom tulumu, pa nije ostalo prostora za nešto treće.


Slijedeće večeri u Mastersu je bilo otvorenje sezone za Fifty Fifty. Svirali su domaćini Jogarde i Felver. Razmišljam o tome da, kad je o Mastersu riječ, načas zanemarim manire i čvrsto čuvam svoj red za pišanje. Jer, dok u muškom zahodu propustim sve cure koje tamo dolaze, prođe voz. Zima je nezgodno godišnje doba za održavanje socijalnih vještina u mraku klupskog toaleta subotom uvečer. Felver je zatvorio Masters oko pola sedam.


Taman na vrijeme da stignem do Sound Factorya na jutarnju matineju nedjeljom. Glavnu rolu igra Ivan Komlinović. Tih nekoliko desetaka ljudi koji su tog jutra bili tamo, moći će posvjedočiti o svemu što se tamo dogodilo. Tako izgrađen techno set svojom je uzbudljivošću i načinom na koji nastaje, najbliže izvornoj definiciji techno glazbe. Čuo sam neke komentare prisutnih. Nastranu sad hvalospjevi i pozitivni komentari. Meni je izuzetno drago što se tamo zatekao neki broj posjetitelja koji su komentirali taj set, a iz tih je komentara bilo jasno da su svjesni kako su se zatekli u nenadanoj bonus poziciji. Ovakvoj se izvedbi tamo nitko od njih nije nadao. Mišljenja sam kako je drug Ivan prešao na novi level.


Jednačenje po zvučnosti


Nešto iznad u ovom tekstu sam prvi put otkad pišem ovaj blog, za riječ klub, koristio jednačenje po zvučnosti. Kad sam ja išao u školu, to je bilo isključivo gramatičko pravilo. To znači da nema ili. Ako je klub, onda je klupsko. S vremenom sam primijetio sve veći broj pojavljivanja oblika klubsko. I ne samo za klub, već i za neke druge riječi. Netko mi je tada rekao kako sada pravopis dozvoljava ravnopravno korištenje obje varijante. To znači da možeš jednačit, ali to znači da možeš i nejednačit.


I tako sam ja počeo ignorirati jednačenje po zvučnosti. Barem kad je o klubovima riječ. Što je najgore, na to sam se i naučio, pa su mi ispravno napisane riječi postale nezgrapne. Nisu mi više bile u duhu jezika. Mijenja li se duh jezika tako da stvoriš ili ukineš neko jezično pravilo? Svaki put kad napišem protivno onome što sam učio u školi, imam osjećaj da sam svjesno napravio nešto krivo.


A onda sam neki dan, na svoj veliki užas, spoznao da je netko iz mog okruženja pravi "nazi jednačenja po zvučnosti", ili je "nazi nejednačenja", uglavnom ne tolerira nejednačenje. Ostao sam bez daha. Grozničavo sam pretraživao Internete u potrazi za dokazima. Ako se smije pisano nejednačiti, onda to negdje mora biti i zapisano. Nisam pronašao dokaze. Ako nema dokaza, onda nema ni nejednačenja.


Pa ja sam onda cijelo vrijeme zapravo jebačio.

Comentários


bottom of page